„Ubojstvo sultana“ književna je poslastica za sve ljubitelje povijesti i Dostojevskog
Poniranje u psihu potencijalnog ubojice te sva ljepota i opasnosti povijesnog istraživanja razlozi su zbog kojih će u „Ubojstvu sultana“ Ahmeta Ümita podjednako uživati povjesničari, psiholozi i obožavatelji kriminalističkih romana.
Poniranje u psihu potencijalnog ubojice te sva ljepota i opasnosti povijesnog istraživanja razlozi su zbog kojih će u „Ubojstvu sultana“ Ahmeta Ümita podjednako uživati povjesničari, psiholozi i obožavatelji kriminalističkih romana.
Ubojstvo sultana najpoznatiji je roman turskog spisatelja Ahmeta Ümita čije hrvatsko izdanje donosi Naklada Ljevak. Zbog neraskidivog povezivanja povijesti, psihologije i kriminologije mogli bismo ga okarakterizirati kao psihološko-povijesni triler.
Glavni je lik djela sveučilišni profesor povijesti u Istanbulu, Muštak Serhazin kojeg je Nuzhet, gospodarica njegova srca i života, napustila prije 21 godinu. Nuzhetin neočekivani telefonski poziv duboko potrese Muštaka te izazove još jednu epizodu disocijativne fuge, poremećaja od kojeg profesor pati, te on iskusi kratkotrajnu amneziju. Probudi se u Nuzhetinoj stambenoj zgradi, nesvjestan kako je tamo dospio, a u Nuzhetinu stanu zatekne njezino mrtvo tijelo. Je li on ubojica i što ga je nagnalo da počini takvo stravično ubojstvo pitanja su koja si postavlja i koja pokreću radnju.
FOTO: Ana Škriljevečki
Motiv ubojstva u romanu provlači se na više razina. Dok u sadašnjosti pokušavaju odgonetnuti tko je Nuzhetin ubojica, dokazi u njezinu slučaju protagoniste vode u klasični period Osmanskog Carstva. Naime moguća teza na kojoj je Nuzhet radila dira u svetinju turske povijesti, njihov nacionalni ponos – sultana Mehmeda II. Osvajača i ocrtava ga kao ubojicu vlastitog oca, sultana Murata II. Iz činjenice da se rad znanstvenice na psihološkom profilu jednog od najslavnijih osmanskih sultana navodi kao mogući razlog njezinog ubojstva jasno se može iščitati odnos Turaka prema vlastitoj povijesti.
Karakter povijesne ličnosti ponekad zanemaren u objašnjavanju značenja povijesnih zbivanja poprima ključnu ulogu u radnji, kao i karakter glavnog lika. Muštak Serhazin osoba je niskog samopouzdanja, samozatajan i pretjerano osjetljiv. Nemogućnost suočavanja s činjenicom da je njegova ljubav mrtva potakne ga da ubojstvo vidi kao zagonetku koju treba riješiti. Identitet ubojice potpuno zaokuplja njegov um i dodatno opterećuje njegovo krhko emocionalno stanje. Kao profesor povijesti ide toliko daleko da uspoređuje rješavanje ubojstva s tumačenjem povijesnih događaja te povjesničare s detektivima. U njegovoj istrazi muče ga problemi i pitanja s kojima se suočava svaki povjesničar i na koja najčešće nema jednoznačnog odgovora.
– Je li povijest ono što se dogodilo, ili naša verzija, naše tumačenje tih događaja? Je li povijest istina, realnost, zbilja, ili korpus radova znanstvenika koji proučavaju, analiziraju i odgonetavaju prošlost? –
Radnja u prvom licu omogućuje čitatelju potpuno poniranje u psihu potencijalnog ubojice. Kompleksnost karaktera Muštaka Serhazina posljedica je obiteljskog odgoja i okruženja, posebice očeve strogosti i neodobravanja, koji u njemu izazivaju osjećaj manje vrijednosti. Nerazriješen odnos s ocem prati ga i nakon njegove smrti i dovodi u neprestane sukobe, makar samo u njegovu umu. Motiv ocoubojstva u tome kontekstu dobiva novo značenje, a dokle god se u njemu vodi borba, ne može doći do konačnog odgovora. Podrobni opisi psihičke krize kroz koju prolazi Ahmet Ümit učinili su Muštaka dostojnim nasljednikom Raskoljnikova.
Senzibilnost profesora povijesti dodatno je istaknuta odgovornošću koja leži na leđima svakog povjesničara, ali i potencijalnom opasnošću u koje ih može dovesti njihovo istraživanje. No djelo prikazuje i svu ljepotu istraživačkog rada te procesa koji zaljubljenicima u povijest pričinja toliki užitak, gotovo veći od krajnjeg rezultata.
– Kao što nogomet nikada nije samo trka dvadeset i dva igrača po stadionu za loptom, tako ni povijest nikada nisu samo priče o zemljama koje su se dogodile u prošlosti. Povijest je i to kako se orala zemlja, kako se pekao kruh, kako su se gradile kuće, kako su majke prematale svoju djecu, kakvo je bilo obrazovanje, kako su muškarci ženama izražavali ljubav. Povijest je skup velikih i malih događaja koji ljude čine ljudima. Povijest je kukavičluk, hrabrost, izdaja. Povijest je misao, osjećaj, intuicija, ponos. –
Kojim se god razdobljem povijesti bavili, povjesničari iskuse čitav kaleidoskop osjećaja, ali u pisanju radova moraju ostati nepristrani te uvijek imati dovoljno hrabrosti za iznošenje novih teza, što je i konačna poruka djela. Mi ćemo se pak još kratko zadržati na povijesti Osmanskog Carstva te za sljedeću recenziju pripremamo roman Tursko zrcalo Viktora Horvátha.
