Sveprisutna književnost u romanu „Čitač iz vlaka u 6:27”
„Čitač iz vlaka u 6:27” kratak je roman o liku na rubu egzistencije koji uspijeva pronaći slatkoću života u svojim knjigama i iznenadnoj ljubavi.
„Čitač iz vlaka u 6:27” kratak je roman o liku na rubu egzistencije koji uspijeva pronaći slatkoću života u svojim knjigama i iznenadnoj ljubavi.
Jean Paul-Didierlaurent francuski je autor koji se proslavio romanom Čitač iz vlaka u 6:27. Odmah po objavljivanju 2014. godine, roman je osvojio nekoliko nagrada te je samo u Francuskoj prodano više od 400 tisuća primjeraka. Objavljen je u više od trideset zemalja, a kod nas je svjetlo dana ugledao u prijevodu ugledne hrvatske spisateljice Ivane Šojat za Egmontovu biblioteku Puls.
Čitač iz vlaka u 6:27, podijeljen u 26 nenaslovljenih poglavlja, opisuje Guylaina Vignollesa koji živi na rubu egzistencije. Njegov se život sastoji od odlaska na posao koji ne voli, razgovora sa zlatnom ribicom u njegovu stanu na trećem katu trošne zgrade te čitanja knjiga naglas u vlaku na putu do posla. Radi u Društvu za obradu i prirodnu reciklažu na stroju koji reciklira stari papir, uglavnom knjige. Upravo zbog toga, ali i cjelokupne tvorničke atmosfere, osjeća se kao robot dok izvršava svoje dnevne zadatke.
Međutim, Guylainovo se turobno raspoloženje razbija njegovim čitanjem knjiga naglas. Svakoga dana putnicima koji ga željno iščekuju čita dijelove stranica različitih knjiga koje na poslu spašava od recikliranja.
― Guylain je bio svojevrsno disanje koje ih je tijekom dvadeset minuta, koliko je trajalo putovanje, nakratko izbacivalo iz uobičajene monotonije dana.
Takvo svakodnevno putovanje vlakom dovelo ga je do mnogih drugih poznanstava, a tako i do vlastite ljubavne priče. Jednoga dana Guylain u vlaku pronalazi USB koji sadrži 72 dokumenta i vrlo brzo otkriva kako je to dnevnik jedne žene. Čitajući njezine anonimne zapise, u njima pronalazi sebe i počinje se zaljubljivati. Nije trebalo puno da uz pomoć bivšeg kolege s posla Giuseppea dođe do informacije gdje bi se ta mlada djevojka mogla nalaziti. Njihov tajanstveni i zanimljivi susret zauvijek ostaje zapisan u njezinu dnevniku.
Atmosfera romana te opisi mirisnih, taktilnih i vizualnih doživljaja u potpunosti prate tijek radnje. Početna egzistencijalnost glavnoga lika dodatno je pojačana sumornim ozračjem, a kako se Guylain kreće k svom ljubavnom cilju tako se mijenja ne samo njegova okolina već i njegovo ponašanje – počinje živjeti u trenutku i ništa mu više nije teško.
No ovaj roman nije samo priča o jednom egzistencijalnom liku koji pronalazi ljubav svog života. Ono ujedno na zanimljive načine istražuje samu književnost. Naime, naglasak je na čovjeku koji svakodnevno putnicima čita žive kože (tako naziva knjige) naglas i na taj način oživljava tuđe riječi istovremeno omogućavajući ljudima oko sebe bijeg od stvarnosti. On je čitač koji drugima donosi lijepu riječ i tako osvjetljava činjenicu da književnost može biti svuda oko nas, i to u različitim oblicima.
Također, dok čita, on se osjeća živim jer na trenutke u potpunosti poistovjećuje fikciju s vlastitom stvarnošću te se tu uspostavlja zanimljiv odnos čitatelja i književnosti. Uz to, u jednom trenutku saznajemo kako je Guylainov bivši kolega s posla doslovno izgubio noge u knjigama te tako te knjige počinje smatrati dijelom svoga fizičkog identiteta. Sve to zajedno nameće jednu od poznatih problematika u povijesti teorije književnosti koje se dotaknuo i sam Krleža jednom napisavši – Ljudi čitaju kako hoće da čitaju, a ne kako je napisano.
Roman u cjelini odiše lakoćom, a autor ju postiže svojim jednostavnim stilom, humorom te nizanjem kratkih povezanih epizoda. Spajajući sivu i monotonu atmosferu s ljubavnom radnjom, kao da riječima slika i oživljava samu književnost, njezinu ljepotu, lakoću, ali i sveprisutnost.
