„Sve je bilo iz ljubavi, entuzijazma, voluntarizma” – Goran Grgić o prilagodbi kazališnih predstava slijepima
Cijela priča započinje prije desetak godina jednim pozivom Grgiću i pitanjem koje će pokrenuti lavinu susreta i dogovora oko jednog – kako omogućiti da gledaju oni koji gledati ne mogu. O samom projektu progovorili su glumac Goran Grgić i Svjetlana Marijon, predsjednica Udruge Zamisli.
Cijela priča započinje prije desetak godina jednim pozivom Grgiću i pitanjem koje će pokrenuti lavinu susreta i dogovora oko jednog – kako omogućiti da gledaju oni koji gledati ne mogu. O samom projektu progovorili su glumac Goran Grgić i Svjetlana Marijon, predsjednica Udruge Zamisli.
Nedavno gostovanje predstave Sjećanje vode u Gavelli, osmišljene u produkciji Teatra Ludens, privuklo je pažnju ne samo dobrom izvedbom već i svojom premijerom u Koprivnici. Koprivnička je izvedba, naime, osim što je prva, zanimljiva i jer je službeno najavila prilagodbu za slijepe i slabovidne osobe. Iako takva praksa postoji već godinama u Hrvatskoj, o njoj se ne govori često. No projekt i dalje polako hoda prema cilju. Naziva se Slušam, dakle vidim, a oživljen je suradnjom Udruge Zamisli, koja je ujedno i inicijator, s uspješnim hrvatskim kazališnim i filmskim glumcem Goranom Grgićem.
Kao što inače imamo priliku uključiti prijevod za filmove na jeziku koji ne razumijemo, tako bi i slijepe i slabovidne osobe trebale imati priliku uključiti dodatna pojašnjenja za film koji ne mogu gledati. Razlika je u tome što njihovi dodaci nisu vizualni nego auditivni, pojašnjava Svjetlana Marijon i ističe kako je u pojašnjavanju važno da se ne gaze dijalozi. Prilagodba se radi na principu uključivog pristupa – na tekstovima radi dramaturg u suradnji sa slijepom osobom koja se naziva urednik naracije. Dramaturg pojašnjava uredniku naracije što se događa, a urednik mu sugerira što je važno istaknuti, a što slijepa osoba može sama zaključiti na temelju zvukova iz filma ili predstave. Urednik naracije i dramaturg nisu bilo tko, to su osobe posebno upućene u kulturna zbivanja, a koje su prošle i dodatnu edukaciju upravo za tu ulogu. Edukacija je provedena 2013. godine, a iz nje je proizašlo sedam urednika naracije koji su prošli pet modula šestosatnih radionica.
– Već 5 godina radimo po tom principu i mislim da smo jedinstveni u svijetu jer postoji puno naracija i prilagodbi za slijepe, ali uglavnom su ih radili stručnjaci koji nisu uključivali slijepe osobe. To ne znači da je loše, ali mi smo odlučili da bez slijepih osoba ne želimo uopće raditi, da nema smisla. Ako ćemo za nekoga raditi nešto, onda smatramo da on mora biti i uključen. – izjavila je Marijon.
Projekt je počeo filmom jer je s filmom lakše raditi – tu su kontrolirani uvjeti, a zadužene osobe nalaze se u studiju gdje se film može zaustaviti bez problema za bilo kakve nedoumice ili rasprave.
– Prvi film koji smo tako uredili, gdje sam ja zapravo iz glave improvizirao, bio je Parfem. A onda smo krenuli dalje i na domaće filmove – Moram spavat anđele tako je prilagođen – cijeli Crno-bijeli svijet, cijelu prvu sezonu serije sam radio naraciju. To je bilo paralelno na drugom programu Hrvatskog radija i mogla se slušati naracija uz gledanje na televiziji. Probija se jako, čini mi se da ide, ali još uvijek nije postao neki čvrsti standard na koji ćemo se jednostavno naviknuti. –objasnio je Goran Grgić početke projekta.
Nakon uspješnih filmskih adaptacija Grgić je pokušao u projekt uvesti što više kolega glumaca koji su za početak poslani da individualno sa slijepom osobom idu u kazalište i direktno joj govore. Takav se pristup pokazao odličnom edukacijom, ali problem smetnje drugima u publici osjetno je pratio rad. Da bi se smanjili šumovi u samoj dvorani, kupljeni su uređaji za konferencijsko prevođenje – sada je glumac-narator bio u izoliranoj prostoriji, a slijepa osoba sa slušalicama.
Suradnja s Gavellom postoji već dugi niz godina, a rezultirala je velikim pomacima. Iz Udruge ističu kako je najvažnije bilo da naprave nešto što će funkcionirati. U ovom su kazalištu pronašli suradnika i prijatelja, što je dokazano adaptacijom svih 20 predstava koje su se odigrale u posljednje dvije godine Najnovija predstava Sjećanje šume još uvijek je u pripremi, no i njena adaptacija uskoro će biti spremna.
– Ta praksa postoji već dosta dugo, mislim da ima već 10 godina. U Gavelli je dvije, tri godine onako službeno. Mi smo dolazili kao udruga i radili smo to nekako poluprivatno. Sve je bilo iz ljubavi, entuzijazma, voluntarizma. I sad se to tako radi. Tako smo radili i filmove – prvo smo krenuli s filmovima i onda u kazalište. Gavella je to primila, i ravnatelj Svrtan, i uzeli su to kao standard. Bilo je i u drugim teatrima. Mislim da raste lijepo, ne baš geometrijskom progresijom, ali se širi i polako ljudi shvaćaju da je to potrebno, a polako shvaćaju i ljudi koji su korisnici toga da mogu tako nešto dobiti i iskoristiti. – rekao je Grgić
Projekt Slušam, dakle vidim nije prvi takav, ali je zbog načina pripreme prilagodbi jedinstven. Ovakvi pothvati koji se ne viđaju svaki dan pružaju novu mogućnost onima koji su dosad bili zakinuti. Inicijatori ističu kako je primjer izuzetno važan – u situacijama kada se nešto čini nemoguće i svi odmahuju rukom, stvarno je važno imati nekoga tko će pokazati da je moguće. Pa tako sada postoje i slijepe i slabovidne osobe koje mogu ići u kazalište. Korak po korak – iza projekta velik je napredak.
– Već smo radili i edukaciju – sad je udruga Zamisli išla i u Sarajevo gdje su prepoznali što mi radimo pa traže da se to i kod njih uvede, da se educiraju glumci. Širimo priču, pokušavamo što možemo i koliko možemo. Ograničena su sredstva, mogućnosti i vrijeme jer nemamo dovoljno vremena da se tome posvetimo, ali udruga projekt provodi vrlo čvrsto. Ja sam uključio puno kolega, već su mnogi to radili i mnogi to znaju raditi. Puno se filmova već sad na taj način priprema – napravljene su paralelne snimke. Tako da, ide to polako, širimo se. – pojasnio je Grgić.
O tome što uključivanje u kulturu znači slijepim i slabovidnim osobama, prokomentirala je Marijon:
– Uključivanje u kulturu znači im jako puno, kao i svakom članu zajednice. Gdje je nekome uskraćen sadržaj, naravno da se osjeća loše. Zašto ljudi na otocima vole kad im dođu kazališne družine? Fali im to. –
Taj korak dalje u borbi protiv diskriminacije osoba s invaliditetom trebao bi poslužiti kao primjer, ističu inicijatori. Trebamo biti svjesni da nešto što se možda čini toliko nezamislivo može biti i realno. Sve je moguće. S druge je strane Grgić koji osim toga smatra da bi se taj format trebao trajno udomaćiti u hrvatskim kazalištima. Kazalište bi trebalo biti svima omogućeno, a takva adaptacija trebala bi biti standard:
– Mislim da to mora biti standard. Zato smo i kad smo kretali s time, htjeli da bude u svim kazalištima i da bude učestalo. Ta tehnika više uopće nije skupa, samo treba kolege educirati o čemu se radi, na koji se način to radi. Ne možemo imati nekoga dežurnoga tko će čekati jer nije vjerojatnost da bi se to događalo toliko često, da dođu ljudi kojima je to potrebno. Svakako se može kod kupovine karata naglasiti da se hoće naracija jer možda netko i ne želi to, možda hoće samo slušati. Ali standard mora postojati. –
