LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Recenzija humorne drame

Šteta što „Sjećanje vode” nije na stalnom Gavellinom repertoaru

Veljača u Gavellu dolazi u obliku humorne drame. Donosimo osvrt na „Sjećanje vode”, a samu predstavu prokomentirao je i glumac Goran Grgić.

Veljača u Gavellu dolazi u obliku humorne drame. Donosimo osvrt na „Sjećanje vode”, a samu predstavu prokomentirao je i glumac Goran Grgić.

Gavella je 4. veljače ugostila zagrebačku premijeru predstave Sjećanje vode. Predstava je osmišljena u produkciji koprivničkog Teatra Ludens, a upravo je u Koprivnici održana prva izvedba 11. sudenoga prošle godine Riječ je o humornoj drami nastaloj prema tekstu nagrađivane britanske dramatičarke Shelagh Stephenson. U oba grada predstavu su odigrali u glavnim ulogama Bojana Gregorić Vejzović, Ivana Krizmanić i Iskra Jirsak te kao njihova pratnja Goran Grgić i Ivan Grčić.

– Može se pronaći dosta metafora. Kad iz cijelog našeg života izvučeš sve što mislimo da je negativno ili pozitivno, uvijek ostane nešto, ostanemo kao bića onakvi kakvi jesmo stvoreni od početka. A sa svim ovim elementima koji su utjecali na našu predstavu – tu se ponajviše radi o utjecaju roditelja na nas, na karakter, na odgoj i kako na kraju počinjemo zapravo i sličiti na njih. Kao što i Bojana ponovi na kraju da je mama bila u pravu, da ona prolazi kroz nas. Ovo je ženski komad jer se zapravo radi o njima trima ponajviše, ali možemo se svi skupa prepoznati u tome. – Osvrnuo se na ideju iza priče Goran Grgić, koji u predstavi glumi Mikea, Merinog ljubavnika.

Može se reći kako je predstava Sjećanje vode kazališno jedinstvo dobre priče i dobre glume. Jednostavna scena i pet likova pružaju uvid u, ne jedan, nego tri života – života triju sestara koje žive potpuno drugačijim i naizgled odvojenim životima koji se ipak sastaju u jednoj točki. Sjecište njihovih života njihova je majka koja im je pružila patnju i ljubav, traume, ali i pozitivna sjećanja. Jedna od sestara, Meri, razgovara sa svojim ljubavnikom o znanosti i zaključuje kako voda ipak pamti – ako je njihov život kao voda, onda sve što je prošlo kroz nju ostaje trajno prisutno. Njihova majka, jedno čudnovato biće za koje nisu sigurne jesu li je voljele ili mrzile, dotakla je njihov život – i ostala zauvijek u njemu, čak i nakon svoje smrti.

– Priča je u principu dosta teška, emocionalna, nešto za što moraš izvući puno sebe, ali je iz glumačke vizure zahvalna jer možeš nešto pokazati. Ipak je to komad pisan za tri sestre, za tri glumice, nekako smo ipak mi muškarci tu kao nužno zlo. Kao i nekim njihovim životima, tako i na sceni. Fukncioniramo zato što su one tu i zato što imaju neke muškarce. Bez obzira što to ne volim tako razdvajati, ali autorica je žena koja se ipak fokusirala na žensku priču i ipak je htjela to ispričati, a nas je predstavila kao nešto što  ne možeš vidjeti crno-bijelo. Nismo tako prikazani. Čini mi se da smo se izvukli iz toga. Eto moja uloga, koja i jest u principu negativna, na prvu loptu kod mnogih žena izazove ljutnju jer je on sa ženom s kojom nije u braku, nego ima brak s kojim sve provodi paralelno. Ali i to niti je neviđeno niti je crno-bijelo i negativno. – Ističe Grgić.

Uloge muškog spola u predstavi sporedne su, ali toliko se isprepliću s ulogama glavnih glumica da ih je teško izdvojiti kao takve. Mike, ljubavnik srednje sestre kojeg utjelovljuje Goran Grgić, prikaz je muškarca koji živi dva života. Jedan sa svojom suprugom, a drugi s ljubavnicom koju uvjerava da ne može ostaviti svoju ženu koja je bolesna. Iako se na trenutke pričinjava kako je on potpuni negativac, priča polagano razotkriva i njegovu dušu – to je čovjek koji se bori sam sa sobom. On voli svoju ljubavnicu, ali ne zna smije li razoriti svoj brak i ostaviti ženu koja tvrdi da je bolesna. Drugi je lik oživio Ivan Grčić, lika pasivnog muža koji nije siguran voli li svoju suprugu. Grčić glumi Frenka, supruga najstarije sestre, muškarca koji je uvijek negdje u pozadini, sluša svoju ženu i pokorava joj se. Scene njihovih razgovora otkrivaju da su zadovoljni u braku, ali nisu sretni. Grčić zaista dobro ulazi u ulogu i prikazuje čovjeka koji nije jak na riječima, ali svojim radnjama ipak pokazuje ljubav – kakvu-takvu. I oskudna je ljubav – ljubav. 

„Ekskurzija“ – film Une Gunjak koji nas uvodi u svijet tinejdžera i seksualnog sazrijevanja


Tri su sestre glavni dio priče, sve se vrti oko njih i upravo je njihov odnos temelj humoru koji ispoljava iz gotovo svake rečenice. Njihov odnos uobičajen je sestrinski odnos – pun simpatičnog izrugivanja, ponekad i emocionalnih povreda, ali ponajviše ljubavi koju si ponekad i zaborave pokazati. Svaka od sestara proživljava svoje muke, svaka od njih izražava svoju patnju na drugi način. Svaki je način svojstven, sa svakim se može poistovjetiti, moguće ih je razumjeti.

Najstarija sestra, Tereza – koju glumi Ivana Krizmanić, ponaša se kao pravi diktator, sve mora biti po špagi i svi konci u njenim rukama. Ona je jedna traumatizirana žena koja je kao najstarije dijete uvijek morala brinuti o svemu – skrivati od oca ono što mu se ne bi svidjelo i pokrivati mlađe sestre kada su bile u nevolji. Ona je prva saznala da je majka umrla, prva išla u bolnicu i prva ju vidjela. To je žena koja ima snažan osjećaj da je sve na njoj, da njene neozbiljne i razmažene sestre neće pomoći i neće biti tu kada trebaju biti, kao što nikada nisu ni bile. Ona pati i zbog svoga muža Franka za kojeg uviđa da je isti kao i njen otac kojeg je prezirala i mrzila.

Srednja sestra ponos je obitelji, ironično misle njene sestre. Bojana Gregorić Vejzović je Meri, doktorica, naizgled potpuno smirena žena, obrazovana i elegantna koja zna da je većina stvari izvan njene moći i da se ne isplati živcirati. No njen flegmatičan karakter dosta brzo skreće s puta ravnodušnosti i ona se otkriva kao velika kutija nemira, zapakirana u lijep omot. Meri želi dijete toliko da si umišlja da je trudna. Želi ga toliko da ne vjeruje da njen ljubavnik ne može imati dijete. Želi ga toliko da se slama kad njena starija sestra otkriva njenu tajnu – s 14 godina rodila je dijete koje joj je majka oduzela i dala ga drugoj obitelji na brigu. A najteži udarac nije još ni stigao – kad stigne ostavit će neizbrisiv trag, neopisivu bol i još neviđenu patnju. Merin sin, kojeg je sanjala 20 godina, kojeg je tražila u licima stranaca, umro je prije mnogo godina. Njena majka i njena sestra nisu joj htjele reći. Uskoro će saznati, na dan pokopa svoje majke i tada se slama te ostaje zauvijek promijenjena.

– Zašto ne mogu ništa zadržati? Zašto, mama? – ponavlja u očaju Meri prije nego zaključi da voda ipak ima sjećanje, da ona pamti. Jer sve što jednom prođe kroz nju, zauvijek će ostati u tragovima.

Najmlađa sestra najluđa je od njih. Njeni problemi toliko su duboki da ih ni ona sama ne može razumjeti. Ona je zapala u veo skrivanja, a skrivala se iza površnosti – iza shoppinga, iza neozbiljnih veza s muškarcima, iza droge i alkohola. Ketrin je specifična mlada dama – neozbiljna, vrckava, zaluđena idejom savršene ljubavi. Ona zahtijeva pažnju i brigu koju joj nitko nije pridavao godinama, ona zahtijeva ljubav od svojih sestara i onda kada ju ne dobije bježi u drogu i shopping. Iz tuge zbog nesređenog života i nikad utažene čežnje za nečijom brigom ona stvara lažan svijet u kojemu je sve lijepo i smiješno i toliko joj je dobro da je samo tamo sretna. Ketrin je odigrala Iskra Jirsak i dokazala kako jedna ozbiljna glumica može utjeloviti i toliko neozbiljan lik.

Predstava prikazuje na jedan humorističan način obiteljske odnose. Sve čari i boli s kojima se ljudi u obitelji susreću. Redateljica je pronašla mjesta i za malo poruge, traume iz djetinjstva, vađenje neriješenih problema na površinu. Unatoč tome što je predstava trajala duže od Gavellinog uobičajenog vremena, glumačku je ekipu publika srdačno pozdravila. Jedna je velika šteta što ta predstava nije na redovitom repertoaru ovog kazališta.

– Mislim da su cure igrale sjajno, a da smo mi bili nekakav „support”, ono što bi i trebali zapravo biti. Pustili smo ih da idu na rampu, da ispričaju svoju priču i nekako smo baš na toj premijeri držali se tamo di nam je i mjesto. – Za kraj je istaknuo Grgić, zadovoljan s obje izvedbe, koprivničkom i zagrebačkom.

FOTO: FACEBOOK / GAVELLAHR