@sandrotellingstories: „​​​​​​​Ovdje nema pronalaženja i čekanja inspiracije, već samo mnogo rada”​​​​​​​

– Često kažem da je to bilo veoma davno, kada sam bio jako mali, što je istina. Videoteka je bila drugi dom mojih ukućana i ja sam ih, dok su se trudili uživati gledati titlovane američke filmove, maltretirao sa Šta piše, šta piše?. Tu je sve krenulo. Kasnije, na platnu je zaživio Harry Potter i ja sam, potaknut njegovom ekranizacijom, odlučio napraviti nekog svog Harryja, što manje-više nije urodilo plodom, ali je tim pothvatom nabačena dobra fasada na moju kućerinu interesa oko slova i pisane riječi. Siguran sam da svatko od nas po rođenju uz dah života dobije bočicu talenta i to je sve. Na nama je da li ćemo od te bočice napraviti burence i piti iz njega. To je moguće kroz pozorno osluškivanje sebe, rad, neodustajanje i neprestano ponavljanje uspješnih koraka.

– Čovjek sazrijeva s godišnjim dobima. U jednom trenutku osjetio sam potrebu da riječi s papira od drveta prebacim na papir od piksela i sve zajedno šibnem u prostrano bjelilo interneta. Išao sam u korak s vremenom: nekada davno bili su to MySpace i Blogger, dok sada imamo Instagram i Facebook kao vodeće platforme. Tu je i moja web stranica, a opet sam se u određenoj formi vratio na pravi papir - Tu je moja knjiga, zbirka umotvorina Na tezgi godišnjih doba.

Gdje pronalazite inspiraciju, tko Vam je najveća motivacija?

– Moja motivacija su moje zamisli, put kojim sam naumio ići i ljudi oko mene s kojima se susrećem, a koji teže pronalasku iskre boljeg i većeg. Ja čitam, pišem, učim, radim, ne gledam televizor i ne čitam novine koje nisu od značaja za moje polje djelovanja. Zašto bih? To me ili zadržava na mjestu ili asfaltira put kojim nisam nikada namjeravao ići - to je skretanje s puta, ma, makadam. Čovjek mora sebe, individuu, zamisliti kao gradilište i shvatiti se ozbiljno. Na gradilištu uvijek ima posla, a neizostavan materijal za dizanje u visine je disciplina. Ciljevi su poput cementa, ako ne djeluješ, oni se suše i nestaju s jesenjim lišćem. Možda si iz ovog odgovora shvatila da ovdje nema pronalaženja i čekanja inspiracije, već samo mnogo rada.

Foto: privatna arhiva

– Svaki dan nosi nove izazove sa sobom, ono što smo efikasno otklonili, neće nas više tražiti. Prepreke su tu da preispitamo svoje konstrukcije vjerovanja, vjerodostojnost, upornost, volju. Nemoguće je živjeti kao iz knjige, da se razumijemo. Doslovno je nemoguće u svakom trenu živjeti baš svaku napisanu riječ, život to ne dozvoljava, to treba biti kristalno jasno svakom ljudskom biću. Život je razvijanje, život je rast i treba da ljulja, kako bismo inače znali šta je svjetlo, ako nismo bili na drugoj strani? Ja furam svoje i težim svakodnevnoj adaptaciji. Nekada preskočim prepreku, nekada ne. Sutra obično bude bolje.

– Komentari i poruke raje koja prate ono što radim su moji pasati za leđima i ne prestaju da pušu. Rado kažem da su ti vjetrovi također jedan izvor moje inspiracije jer kroz taj fantastičan feedback vidim da moj rad pomaže drugim ljudima da unesu proljeće u svoje zime. Ja sve poruke čuvam u jednoj posebnoj fascikli, volim to. Jednog dana ću se rado sjećati toga. Vjeruj mi, toliko je poruka zahvale u mom inboksu da sam u zaostatku od nekoliko mjeseci da na sve njih odgovorim. S druge strane, tu i tamo zaluta poneki nedobronamjeran komentar, većinom su to zalutali ljudi, ne zadrže se dugo, ne godi im slijepa ulica i brzo odu.

– Ne volim preporučivati na prvu. Ono što mom oku legne, ne mora nužno imati prolaz kod tebe. Ja prelistam sve što mi dođe pod ruku, apsolutno sve. Osim toga, preporuke mogu ići u svim mogućim smjerovima. Oko godinu i pol dana radim s knjigom Uspjeh, što da ne (Načela uspjeha hrvatsko izdanje) Jacka Canfielda i mislim da je odlična za okretanje kormila u smjeru svojih zamisli i ciljeva, šta god oni bili. I meni kao autoru odlično služi. Spavamo zajedno. Svojim omiljenim destinacijama vraćam se po nekoliko puta, a to su Valldemossa na Mallorci, New York i od ove godine talijanski Napulj koji planiram uskoro ponovo posjetiti, kao i otočić Procidu u njegovoj neposrednoj blizini. To su neka tri, četiri mjesta prirasla mom srcu. Mislim da svi čekamo minimaliziranje buke oko trenutne situacije da negdje zapalimo i prošetamo kofere. 

– Kažu, savjeti su obično poruke savjetodavca samom sebi u određenom trenutku u prošlosti. Kako sam na pragu tridesete, da sam mlađi nekih deset godina, definitivno bih drastično srezao uzrujavanje i destruktivnu buku u glavi. Sada vidim da me to nigdje nije odvelo i neće. Ima sjajna pjesma Sergeja Ćetkovića i grupe Who See Pusti probleme koja kaže, citiram: Neka ide kako ide, neka bude kako biti mora. Sve će doći ili neće na svoje, a mi to možemo popratiti i bez nerviranja. Život uvijek ide dalje dok ga imamo, što je super stvar. Osim toga, omladinci trebaju birati kvalitetan sadržaj za svoj um i stišati TV-prijemnik, ne zaboraviti unijeti ples u korake i iscijediti dvadesete do posljednje kapi. Omladino, veslaj u pravcu svoje sreće, šta god ona za tebe bila.