Riječani opravdano oduševljeni baroknom operom „Didona i Eneja”
Opera u tri čina, utemeljena na Vergilijevom epu „Eneida”, oduševila je publiku na posljednjoj premijeri u HNK Ivana pl. Zajca.
Opera u tri čina, utemeljena na Vergilijevom epu „Eneida”, oduševila je publiku na posljednjoj premijeri u HNK Ivana pl. Zajca.
Premijera barokne opere Didona i Eneja naišla je na odobrenje i na mnoge pozitivne komentare nakon što je premijerno izvedena u subotu, 17. veljače. Ogroman uspjeh djela u tri čina engleskog skladatelja Henryja Purcella pokazatelj je kako riječka publika žudi za novim i neuobičajenim sadržajem koji joj i pruža intendant Marin Blažević. Gledatelji su uz dugotrajni pljesak pozivali glumce da se vrate na pozornicu i na taj način pokazali svoje oduševljenje.
Opera se temelji na Vergilijevom epu Eneida te prikazuje ljubavnu priču kraljice Kartage Didone i trojanskog princa Eneje. Mlada finska redateljica Mirva Koivukangas odabire drugačiju putanju te u središtu njene pozornosti nije ljubavna priča, već samo Didonino zaljubljivanje. Mlada kraljica opterećena je brigama te su ju moć, autoritet i odgovornost potpuno preuzeli, a posljedica toga stvaranje je vlastitih okova. Nakon što se zaljubila u trojanskog princa, Didona mu ne može priznati svoju ljubav i to zbog straha. Strah od gubitka ili njegovih nečasnih namjera (ako sklopi brak s njom, može ojačati svoje kraljevstvo) sprječavaju je da mu se preda u potpunosti.
Na samom početku, Didona je zaljubljena, no muzika ne odgovara tom osjećaju. Izvedba kojom ravna dirigent Tomislav Fačini prikazuje psihološki aspekt ove barokne opere. Upravo zato što je zaljubljena, muzika nije vesela i optimistična, zbog strahova s kojima se susreće. No, zatvorena je u kavezu koji si je sama stvorila te joj se počinju miješati mašta i stvarnost.
„Jedne noći milovana, a druge napuštena”, pjeva Ivana Srbljan, koja je izuzetno dobro i vjerodostojno odglumila ulogu nesigurne kraljice Kartage obilježene strahovima. Zahvaljući maestralnoj izvedbi mlade glumice i pjevačice, pojedinac se može u potpunosti uživjeti u samu operu i gotovo doživjeti katarzu, tj. pročišćenje za kojim je žudio Aristotel.
