PREMIJERA PREDSTAVE "TIJELA BEZ"
Tema predstave je ljudsko tijelo u prostoru. Tijelo koje zapravo oblikuje prostor svojim pokretima. Na sceni su se našle tri izvođačice: Ana-Maria Bogdanović, Deana Gobac i Maja Katić koje su vrhunski odradile svoj zadatak.
Tema predstave je ljudsko tijelo u prostoru. Tijelo koje zapravo oblikuje prostor svojim pokretima. Na sceni su se našle tri izvođačice: Ana-Maria Bogdanović, Deana Gobac i Maja Katić koje su vrhunski odradile svoj zadatak.
Biti tijelo u prostoru.
Biti oblikovano prostornom uvjetovanošću.
Oblikovati prostor svojom tjelesnošću.
Biti prostor bez tijela.
Intervenirati. Skulpturirati. Plesati.
Večeras je u Zagrebačkom kazalištu lutaka održana premijera plesne predstave „Tijela bez“ autorice Ana-Marie Bogdanović. Predstava je nastala u produkciji Plesnog centra Plus koji djeluje na području plesnog i glazbeno-scensko-umjetničkog stvalaštva i koprodukciji Centra mladih Ribnjak.
Tema predstave je ljudsko tijelo u prostoru. Tijelo koje zapravo oblikuje prostor svojim pokretima. Na sceni su se našle tri izvođačice: Ana-Maria Bogdanović, Deana Gobac i Maja Katić koje su vrhunski odradile svoj zadatak.
Predstava je gledatelje na samom početku ostavila u čudu. Izvođačice postupno iznose staklenke na pozornicu dok prostorija odiše napetošću jer se čeka sljedeći potez jedne od njih. Nakon desetak minuta postavljanja staklenki u pozadini se čuje tiha glazba Izvođačice tada počinju plesati, skulpturirati, oblikovati prostor svojom tjelesnošću i pokretima. Pokreti svake od njih su bili zapanjujući jer pokazuju snagu ženskog tijela i sposobnost da utječe na prostor.
Sama metaforika staklenki, koja pokazuje krhki odnos između tijela i prostora, također je jaka. Na trenutke se manipulacija prostorom čini jednostavnom, a u drugom trenutku samo djelić prostora može predstavljati problem jer je intervencija, odnosno prodor u njega nemoguć. Izvođačice plešući komuniciraju i upravo međutjelesna komunikacija uvjetuje promjene u njihovim tijelima. Promjena u njihovim tijelima pak utječe na promjene u prostoru i u takvim trenucima tematika postaje jasnija.
Trud koji je uložen u uvježbavanje predstave je neizmjeran jer je puno lakše izraziti se riječima nego tijelom. Ipak, ovu predstavu je vrlo teško opisati riječima, mora se doživjeti, pogledati i osjetiti. Nakon toga moguća je subjektivna prosudba o osjećajima koji jesu ili nisu izazvani.
Nakon predstave publika je imala samo pozitivne kritike. Od izvedbe izvođačica, preko emocija do dirljive atmosfere- sve je bilo zanosno.
Redateljica prestave Marina Petković- Liker bila je u pravu kad je pretpostavila da bi predstava mogla zainteresirati različitu publiku, iako je potrebno više kretanja kroz umjetnost kako bi se predstava mogla u potpunosti doživjeti i razumjeti. Ukoliko želite doživjeti apstrakciju i osjetiti snagu izraženu tijelom, pogledajte predstavu, ali pritom svakako otvorite um.
