„Postoji razlika između onoga što se objavljuje i onoga što se misli, a to je, jednom riječju – cenzura“

Budući da živimo u, naizgled, najslobodnijem vremenu dosad, ali i u vremenu u kojem je, s druge strane, sloboda govora možda ugroženija nego ikad, tema fragilnosti slobode govora nametnula se kao neizbježna pri govoru o fragilnostima današnjeg vremena u kontekstu Zagreb Book Festivala.

Iako se prije petnaestak godina činila apsolviranom, tema slobode govora ponovo je postala poljem vrlo zaoštrenih rasprava. Danas su tako opet otvorena pitanja granice slobode govora i govora mržnje, granice između satire i nedopustivog vrijeđanja, odnosa estetike i autentičnosti književnosti te utjecaja oglašivača na medije. Ljudi koji su o slobodi govora najpozvaniji govoriti ljudi su kojima su riječi primarni medij, oni koji su svoju egzistenciju posvetili pisanju i kojima je, stoga, pitanje slobode govora egzistencijalno pitanje. Upravo kako bi odgovorili na pitanje je li sloboda govora danas piscima pravo ili obveza, na ljetnoj pozornici MUO-a našli su se hrvatski novinari i književnici Edo Popović i Slađana Bukovac te austrijski književnik Franz Hammerbach.

Osvrnuvši se na vlastitu aktivnost i angažiranost na javnoj sceni te posebno na izjavu nastalu po uzoru na književnost Borisa Marune da će svima govoriti ono što mu ide na jetra, Edo Popović, istaknuti hrvatski književnik, novinar i intelektualac, pokušao je odgovoriti što ga tjera na društvenu aktivnost. Jedino što svojim istupima i politički konotiranim kolumnama dobiva jesu pogledi srdžbe i potencijalni neprijatelji, no ipak, ono što je važno jest, kako sam navodi, vlastita satisfakcija zbog pokušaja pokretanja promjene, ako ničega drugoga.

– Ja mogu za sebe reći da sam religiozan – vjerujem u uređeno društvo gdje ćemo svi moći živjeti od svoga rada, gdje ćemo svi biti pošteno plaćeni za svoj rad i gdje nećemo morati razbolijevati se, trošiti živce, gdje nećemo morati bježati iz zemlje kao što je to danas slučaj. U takvo društvo vjerujem, a opet, moram priznati da sam glup što se konfrontiram u vremenu u kojem je puno bolje šutjeti. Mi smo, po meni, negdje na dnu, a opet padamo sve dublje. Ovo je zemlja s puno lažnih dna, kao koferi švercera, ali ja nekako vjerujem da će stvari uskoro krenuti na bolje. Sve što radim, radim zbog toga. Jer nije mi svejedno gdje živim. –

I dok Popović piše iz vlastitih unutarnjih razloga, u tome mu se pridružuje i kolegica po peru, novinarka HRT-a i književnica Slađana Bukovac koja u svojim romanima progovara o društvenim anomalijama, poziciji novinara, medijima. Sama Slađana navodi kako vlastito pisanje o društvenim tokovima ne vidi kao obvezu već kao potrebu te da bi bila zadovoljna i bilo kojom drugom temom koju bi smatrala važnom. Ipak, kao ni išta u životu, ni literatura, prema njezinu mišljenju, nikad nije neutralna spram društvene stvarnost, s čim se slaže i Popović:

– Literatura je iskazivanje stava – nema neutralne strane. Obaveza poništava umjetnost, poništava slobodu i sve što je obavezno proturječi onome čime se mi bavimo. –

Kada se govori o slobodi govora, mišljenja ili bilo kojem drugom obliku slobode, mora se u obzir uzeti i odgovornost koju ta sloboda za sobom neizbježno povlači. Upravo je ta odgovornost točka u kojoj se dolazi do slobode mišljenja, kako smatra Franz Hammerbach. Svaka promjena mišljenja smatra se slabošću, odnosno, fragilnošću, a čak i kad nitko ne kaže ništa protiv vas ili vaših postupaka, ako postoji osuda društva, to je, na određeni način, ugrožavanje slobode mišljenja.

Iako su pisci i novinari najpozvaniji govoriti o slobodi govora, danas se njihova pozicija uzima sa zadrškom jer, kako i sami smatraju, više i nemaju ulogu u društvu kakvu su imali prije samo nekoliko desetljeća. Mijenja se društvena situacija i neke druge profesije preuzimaju ulogu uvjeravanja masa te onih u koje su uperene oči javnosti.

– Kad imamo u vidu pisce, moramo biti svjesni konteksta. Prije 150 godina mišljenje pisca bilo je izuzetno važno, danas nemamo tu vrstu društvene odgovornosti. Danas glumci imaju sposobnost obrazovanja masa, pisci nisu više masovna pojava. – ističe Slađana Bukovac.

Svi se sudionici panel-rasprave slažu da je uzrok takvom statusu pisaca promjena društvene stvarnosti koja je nedavno zahvatila naše prostore. I dok Edo Popović smatra kako živimo u besmislenom, trivijalnom svijetu u kojemu je sve izokrenuto, tome se mišljenju priklanja i Hammerbacher, pisac koji je vlastiti život na određeni način podložio autentičnosti pisanja, posebno ističući odgovornost koju bi novinari i književnici trebali preuzeti na sebe u društvu u kojem živimo:

– Izgubio se autoritet pisca jer živimo u histeričnom vremenu polarizacije. U naše vrijeme potrebna su mišljenja, zahtijevaju se. Ona cirkuliraju, ali o njima nema debate. Pisci, filozofi, autori trebali bi o njima artikulirati raspravu. Mi (pisci) moramo ponuditi drugačiji pogled na svijet. –

Upravo zbog takve, mogli bismo reći šizofrene, društvene situacije u kojoj se svatko osjeća pozvanim izricati mišljenje o svemu i u kojoj se brišu granice među profesijama, cenzura, barem ona literarna, više ne predstavlja u kontekstu našeg društva ono što je predstavljala još krajem ne tako davnog prošlog stoljeća.

– Kao pisac, ne osjećam cenzuru, literatura ne podliježe tomu, nikad nisam osjećao takav pritisak, premda su poznata takva iskustva. Danas je više prisutna u filmovima nego literaturi i, naravno, u medijima. Nekad je bila ideološka, a danas je to cenzura velikih oglašivača. Nekad su se uz cenzuru vezali i policijski progoni, danas toga naprosto nema. Danas vam zabranjuju objavljivanje tekstova, uskraćuju prostor, zapravo ste osuđeni na jako mali prostor. Danas je cenzura predmetom prije medija nego literature. –

Ipak, svi se sudionici panel-rasprave slažu da je, iako se toliko o njoj ne govori, cenzura medijskog prostora sveprisutna te da je praćena marginalizacijom – uvijek postoje mehanizmi kojima se važne teme guraju pod tepih i u stranu, a sve onda prati i autocenzura kojoj mnogi i književnici i novinari podliježu ponukani čisto pragmatičkim razlozima. Upravo je to ono protiv čega bi se te struke trebale boriti svim snagama: shvatiti slobodu govora svojom obvezom i time se izboriti za slobodu govora kao za vlastito pravo.

– Općenito gledano, postoji diskrepancija između javnog i objavljenog mišljenja. Postoji razlika između onoga što se objavljuje i onoga što se misli, a to bismo mogli nazvati cenzurom. Cenzura i autocenzura najviše ugrožavaju rad pisaca, protiv toga trebamo se boriti. – zaključio je Franz Hammerbach.