Pomažu li zaista knjige samopomoći?
U jednom od prošlih članaka pisali smo o istraživanju u kojem je dokazano da čitanje knjiga potiče pozitivnu sliku o sebi te o britanskom autoru koji se uz pomoć knjiga izliječio od depresije. No koliko nam zaista one pomažu?
U jednom od prošlih članaka pisali smo o istraživanju u kojem je dokazano da čitanje knjiga potiče pozitivnu sliku o sebi te o britanskom autoru koji se uz pomoć knjiga izliječio od depresije. No koliko nam zaista one pomažu?
Još za vrijeme drevnih civilizacija ljudi su spoznali moć pisane riječi. Tako su drevni Egipćani propisivali riječi kao lijekove, dok je u gradu Tebi, u antičkoj Grčkoj, iznad ulaza u knjižnicu stajalo da je to mjesto izlječenja duše. Utjecaj riječi na ljudsku svijest mogao se ogledati i u antičkome kazalištu. Svima poznati autor Okovanog Prometeja, grčki tragičar Eshil, izjavio je da su riječi lijek duši koja pati, a kazalište samo po sebi nije bilo samo mjesto začetka dramske pedagogije, već i biblioterapije. Dovođenjem prvih gledatelja predstava do katarze ujedno je i položen temelj za razvoj koncepta terapije pisanom riječi. Zanimljivo je i to da su kasnije tijekom povijesti mnoge bolnice imale vlastite knjižnice za svoje pacijente. Termin biblioterapija prvi put se spominje 1916. godine u časopisu Atlantic Monthly, a uveo ga je Samuel Crothers, američki svećenik i esejist, pišući o pozitivnim učincima tadašnjih knjiga na medicinski ili psihološki tretman.
VEZANO: Zašto je dobro čitati u slobodno vrijeme?
U današnje vrijeme biblioterapija predstavlja najkorišteniji oblik umjetničke terapije. No, da bismo uopće mogli dalje govoriti o biblioterapiji kao jednom jedinstvenom procesu, prvo treba definirati njezin temeljni pojam – knjigu za samopomoć. Iako je često vidljiva uporaba tzv. self help literature, psiholozi se uglavnom ne slažu s ovakvim nazivom. Razlog neslaganja leži u tome što nam bilo koja knjiga može pomoći pri rješavanju određenog problema, stoga je bolje koristiti naziv knjige za samopomoć. Sam proces biblioterapije može se podijeliti na tri stadija: identifikaciju, katarzu i uvid. Identifikacija predstavlja povezivanje čitatelja s likovima u tekstu pri čemu u njima prepoznaje svoje probleme i ciljeve. Prateći radnju djela čitatelj proživljava različite emocije i unutarnje borbe odnosno katarzu. Na kraju svega dobiva uvid u sličnosti između situacija u djelu sa svojima u stvarnom životu, a stečenu spoznaju primjenjuje na sebi. Uz navedene stadije može se i pridodati univerzalizacija, pri kojoj čitatelj shvaća da postoje i drugi ljudi sa sličnim problemima koje treba razriješiti.
Podatci dosad provedenih istraživanja govore o velikoj uspješnosti korištenja knjiga za samopomoć u terapijske svrhe. 2019. godine potvrđeni su prijašnji pozitivni nalazi, i to kod djece s intelektualnim teškoćama, djece koja su prošla traumatično iskustvo, djece s OKP-om, odraslih osoba s demencijom, pa čak i perfekcionista. Osim u zdravstvu, biblioterapiju moguće je primijeniti i u školstvu, u sklopu nastave književnosti.
Pozitivni ishodi ovakve terapije potvrđeni su kod učitelja koji su je implementirali u svoju pedagošku praksu, a upravo su učenici nadahnuli Ivanu Bašić da napiše Biblioterapiju i poetsku terapiju – priručnik za početnike, odnosno prvi priručnik takve vrste u Hrvatskoj. U njemu se može pronaći sve vezano uz ovaj oblik terapije – od teorijskog i povijesnog pregleda, vrsta i metodika poetske terapije, pa sve do didaktičkih materijala za prakticiranje biblioterapije u nastavi. Osim što je po struci profesorica hrvatskoga jezika, Ivana je i voditeljica „Balans centra za biblioterapiju”, u kojem je moguće sudjelovati na različitim radionicama, seminarima i predavanjima.
Uz brojne prednosti koje biblioterapija nosi sa sobom, postoji i nekoliko nedostataka. Bez obzira na svoju dostupnost i široku upotrebu nije preporučljiva za osobe koje npr. ne mogu razlikovati stvarnost i fantaziju, imaju problema s pažnjom ili jednostavno ne vole čitati. Jedna je od mana knjiga za samopomoć i ta da se optimistično mišljenje pretjerano prikazuje kao nešto što treba imati po svaku cijenu. Koliko god da je pozitiva do određene granice poželjna pri nošenju s različitim problemima, ona ne bi trebala biti forsirana do mjere da osoba izgubi svoj integritet. I konačno – veliki problem kod takvih knjiga može biti i „pasivno čitanje”, odnosno da se osoba oslanja isključivo na sadržaj knjige bez provođenja pročitanog u praksi. Unatoč navedenim lošim stranama biblioterapije, možemo reći da knjige samopomoći itekako pomažu pojedincu što bezbolnije riješiti svoje osobne probleme. No, svrha takve terapije tek se može ostvariti onda kada imamo dobro razvijenu samorefleksiju i kada imamo potpunu kontrolu nad svojim emocijama – jer prava promjena započinje u nama samima, a knjige samopomoći mogu nam poslužiti kao savršeni putokazi prema izlazu iz tunela.
