O ustašama i partizanima
Praizvedbom najnovije predstave Borisa Liješevića, „Blue moon”, Satiričko kazalište „Kerempuh” službeno je započelo s ovogodišnjom sezonom.
Praizvedbom najnovije predstave Borisa Liješevića, „Blue moon”, Satiričko kazalište „Kerempuh” službeno je započelo s ovogodišnjom sezonom.
Satiričko kazalište Kerempuh u nedjelju je službeno otvorilo svoja kazališna vrata i njihova sezona može početi. Počela je vrlo dobro s praizvedbom najnovijeg komada, Blue moon. Kako piše u opisu predstave, crnohumorna satira atmosfere nadolazećeg rata, zaista je dočarala i oživjela duh 80-ih u Zagrebu. Nastala je prema istoimenom romanu Damira Karakaša, a u redateljsku stolicu uskočio je mladi i priznati Boris Liješević.
Uokvirene kompozicije, predstava započinje i završava Čarlijem i njegovim najboljim prijateljem Đimijem. Čarli (Rakan Rushaidat) mladi je propali student poljoprivrede buntovničkog karaktera, odan svome stilu te uz pomoć glazbe pokušava pronaći sebe. Zamršeni odnosi s roditeljima i loša sjećanja iz djetinjstva uzroci su koji su ga naveli na bijeg od svoje ličke sredine za pokušajem osamostaljenja u Zagrebu.
Redatelj se igra ispreplitanjem prošlosti i sadašnjosti te je razlog zašto ova predstava tako dobro funkcionira. Daje nam pogled na to kako je Čarli kao malo dijete bio prisiljen raditi stvari koje mu još nisu bile jasne i kojih se bojao. Na primjer, kada ga je djed tjerao da ubije jelena. Nameće se pitanje odgoja u malim sredinama, nisi muško ako pokažeš osjećaje, ako pokažeš da ti je žao. Tome možemo svjedočiti i danas, nisi muško ako smatraš kako nešto nije dobro, ti si takozvana tetkica. Koliko god nam to zvučalo strašno, djed mu je bio uzor, provodio je više vremena s njim nego s ocem i smatrao je da je to ispravno. Kako i neće kad ti od malih nogu utupljuju u glavu da je ubojstvo sastavni dio života. Kako onda odgojiti dijete?
Tu je također pitanje odanosti sebi i svojem stilu izražavanja. Čarli je odan rockabillyju, što roditeljima nikako ne odgovara, otac ga se srami zbog stila, ljudi ga ismijavaju. Ne dozvoljava mu da se izrazi svojim stilom, koji ga oslobađa i čini dijelom društva. Ako me sretnim čini imati rokezu ili nositi ljubičaste hlače, to nije tvoj problem. Kome smeta, neka se okrene. Kako onda ne bi pobjegao od kuće i pokušao pronaći sreću u većem mjestu gdje su različitosti dobro došle. Pobjeći glavom bez obzira, naravno. Glazbom i hedonizmom bježi od zamršenog odnosa s ocem, a glazba mu je najbolja prijateljica. Ovo je jedna avantura gdje gledamo kako pronaći samog sebe; od ranog djetinjstva koje mu je ostavilo traume do buntovne mladosti i posljedica ranog stupanja u seksualne odnose i do sada, gdje se preispituje treba li otići u vojsku i braniti svoju domovinu. Gledatelj se s tim može povezati, a posebno poistovjetiti s pričom njegova prijatelja Đimija, Srbina u Zagrebu. Kako se rat približava, njegova je egzistencija upitna. Kući ne želi, a ovdje je pronašao mir. Što mu je učiniti, gledatelja će pomalo rastužiti.
Liješević je odradio svoj posao, a na gledatelju je kako će 100 minuta, koliko traje predstava, utrošiti i hoće li uspjeti uvidjeti kako se situacija nije promijenila. Rata nema, ali zapitajte se okružuju li vas prijatelji koji vam se žale kako ih uvijek ismijavaju kad se pojave u manjoj sredini s različitim stilom odijevanja. Zašto? Možda se odgovor krije u nama i zastarjelim običajima.
