Među mladima u regiji nema nacionalne mržnje, samo prijateljstvo i dobrodošlica

Film Zar nije bolje ovako? premijerno je ove subote prikazan pred zagrebačkom publikom. Film je snimala Udruga Balkanac, mlada ekipa koja je s mnogo dobre volje i vrlo malo novaca krenula u hvalevrijedan pothvat, a sada, gotovo dvije godine kasnije, film je prikazan u svim trima državama – u Srbiji, Bosni i Hercegovini te konačno i u Hrvatskoj. Udruga Balkanac neprofitnog je karaktera, a cilj joj je povezati mlade čitavog Balkana. U središtu djelovanja udruge smjestila se ideja o snimanju filma koji bi prikazao kako ljudi gledaju na poslijeratnu situaciju i medijske tenzije među državama.

FOTO: Andrea Radmanić

Radnja filma započinje i završava u Beogradu gdje jedan od osnivača udruge i inicijator filma, Nemanja Cvetković, govori o trenutnoj situaciji u Srbiji i svojem odlasku iz države. Na kraći je period otišao u Francusku gdje je shvatio kako je Balkan ipak jedini dom nama Balkancima. Nakon filma Nemanja je i objasnio svoj stav. Odlaskom na rad u Pariz shvatio je da mu je ta zemlja bila jednako strana kao što je i on bio stranac u njoj. Tamo je i došao na ideju da snimi dokumentarni film, koji je, nakon što je naišao na odobravanje Lejle iz BiH te Ante i Jurja iz Hrvatske, prerastao u mnogo veći projekt.

– Video sam da ljudi nemaju vlastito mišljenje, nego im mediji diktiraju. Stavio sam par klipova na studentske stranice u Beogradu i Zagrebu. Javili su mi se Juraj i Ante. Tako je sve započelo. Mislim da treba da gledamo tko je kakav čovek, a ne kakve je nacionalnosti. – istaknuo je Nemanja, osnivač udruge i inicijator filma.

Ekipa filma snimanje je odradila u Tuzli, Zagrebu, Splitu, Trogiru te Beogradu. Putovanje je završila prolaskom kroz Jagodinu i Svilajnac. Među najvećim gradovima regije izostavljen je Mostar koji tim nije mogao posjetiti zbog nedostatka sredstava. Amaterstvo kojim je snimljen u trenucima je očit i vrlo vidljiv – kamera nije uvijek mirna, a pojedine su scene u potpunosti zamućene. Ekipa je, međutim, svojim uratkom oduševila. Iako su neprofesionalna oprema i neiskusan snimatelj vidljivi, takva situacija izaziva ništa osim pozitivnih emocija. S obzirom na to da glavni fokus udruge nije bio snimiti vrhunski film, nego prikazati relevantnu i vrlo aktualnu temu, nikome u dvorani neprofesionalan pristup nije smetao. Film možda nikada neće dobiti Oscara za najbolje filmsko ostvarenje, ali kada bi postojao Oscar za najsimpatičniji pristup temi, ovaj mladi tim bi ga s pravom zaslužio.

FOTO: Andrea Radmanić

Nakon pogledanog filma, jedan je zaključak – tenzije među državama zapravo ne postoje. Mediji koriste strah koji konstantno visi u zraku, no mladi iz svih triju država na sve te priče o novom ratu gledaju s podsmijehom te na nacionalnost ne gledaju negativnim okom, spominje se u filmu. Većina sugovornika govorila je o svom odgoju. Odgojili su ih da ocijenjuju ljude prema čovječnosti, a ne nacionalnosti – čak i oni čiji su bližnji poginuli u ratu.

– Cilj je podići svijest mladih, pokazati kroz druženje, kroz povezivanje mladih da ne postoji zapravo neka mržnja ovdje. Svi imamo zapravo istu sudbinu. Srbija, Bosna i Hrvatska nisu baš najperspektivnije zemlje, ali eto našli smo se svi zajedno u istoj nevolji. Primijetio sam da mediji iz nekog populizma rade negativne članke samo zato da bi bili čitani. Međutim, mi pokušavamo pokazati stvarnu sliku mladih. Mi ne slušamo i ne čitamo takve vijesti jer znamo da nemaju veze sa stvarnosti. – objašnjava Juraj Denžić, potpredsjednik hrvatskog dijela udruge.

Osnovna misao filma i pitanje koje Nemanja konstantno postavlja svojim sugovornicima glasi: Da li misliš da mladi mogu da promene trenutnu situaciju u regionu? Pitanje je to na koje odgovor nije bio pozitivan. Većina mladih je na to pitanje odgovorila da će, ako neće imati drugog izbora, otići iz države, bila to Hrvatska, Bosna i Hercegovina ili Srbija. Jedna je to od situacija, ističu autori filma, koja povezuje sve nas. Prijateljstvo i dobrodošlica koja se može vidjeti na putovanjima jača je od svake nacionalne mržnje, a povezuje nas vezom dobrih odnosa. Strah koji mladi osjećaju pri prelasku granice opravdan je, ali nepotreban. Jer toga više nema, kao što ističe jedan od sugovornika iz Sarajeva:

– To se dogodilo, ali prije nego što ste se vi uopće rodili, to nije vaš rat. –

Ovaj je Bošnjak govorio o čovječnosti prije svega te da se rat ne smije zaboraviti, ali ne smije ni voditi u daljnem  životu.

– Ne vidim tko će se pokrenut' i nešto napraviti na ovim prostorima, ako nećemo mi, mladi. Na mladima svijet ostaje. – govori o trenutnoj situacijii Ante Pereza, predsjednik Udruge Balkanac Hrvatska.

Puna je dvorana popratila završetak filma gromoglasnim pljeskom. Oduševljenje filmom kao i čitavim projektom publika nije skrivala ni nakon projekcije. Rasprava je tekla prilično glatko, a ruke podignute u znak pitanja nizale su se jedna za drugom. Većina komentatora srdačno je pozdravila film kao i organizatore. Mirhad iz Bihaća, Jurjev je prijatelj koji je došao podržati projekt. Nije sudjelovao u stvaranju filma, ali svojim prijateljima pruža podršku u svakom koraku. Istaknuo je važnost djelovanja udruge.

– Super, ovo je stvarno odlično. Zamisao, ideja, fantastično je. –

Breza iz Zagreba, putovala je državama Balkana, a u Bosni je neko vrijeme i živjela. Za projekciju filma saznala je na Facebooku.

– Super, jako je lijep film, jako je topao, ljudi su divni. Najviše mi se svidjelo što su mladi pričali kako su odgojeni. To je isti način na koji sam ja odgojena, a sad mi se čini da je sve više crnih ljudi, mrzitelja. Normalno je postalo nenormalno – pa i ta mržnja. To je tako na europskoj razini, ali mislim da je među zemljama bivše Jugoslavije to najviše zastupljeno u Hrvatskoj. Od svih mjesta na kojima sam bila, čini mi se da je ta netrpeljivost najveća ovdje. To proizlazi iz kućnog odgoja, a kako bi i mogli razmišljati drugačije kad ni ne poznaju drugačije? –

Članovi udruge i organizatori oduševili su se prijemom i reakcijama publike. Nakon uspješne projekcije u Beogradu zagrebačko projiciranje mogu također ubrojiti na popis trijumfalnih izvedbi.

– Iznenadio me broj ljudi koji je došao, iznad očekivanja. Potrudili smo se maksimalno da okupimo ljude i uspjeli smo. Nadam se da se zagrebačkoj publici svidio film. Naglasili smo odmah na početku da je to amaterski rad, da se odmah zna da ima gafova, ima grešaka, ali mladi smo i nemamo znanje ni iskustvo u snimanju. Generalno, kad pogledamo, mogu priznati da smo stvarno dobro snimili. – objasnio je Juraj Denžić.

Osim odobravanja i podrške publika je pronašla i trenutak za zahvalu organizatorima.

– Samo bih vam željela reći – bravo! Hvala vam na tome što ste napravili. – oduševljeno je rekla Ana, posjetiteljica.