„Knjiga nas uvlači u društvo likova koje možda ne bismo ni primijetili u stvarnom svijetu”
Popričali smo s Leom Brezar o njenom posljednjem romanu „Kradljivci sreće”, karijeri i važnosti knjiga u našim životima.
Popričali smo s Leom Brezar o njenom posljednjem romanu „Kradljivci sreće”, karijeri i važnosti knjiga u našim životima.
Lea Brezar spisateljica je i poduzetnica. Njen opus vrlo je raznolik, a čine ga dječja slikovnica, zbirka pjesama, dva self-help priručnika te dva romana. Svojom karijerom pokazala je da su odlučnost i volja za radom dvije važne osobine za uspjeh. Njen posljednji roman Kradljivci sreće, čija je promocija održana 11. listopada u centru Kaptol Boutique Cinema, čitatelje potiče na razmišljanje o teškim životnim pitanjima, poput onoga o sreći. Popričali smo s njom o njenom romanu, karijeri i važnosti knjiga u našim životima.
Mnogima je san postati uspješan pisac. Jeste li i Vi oduvijek imali taj san ili ste kao mali željeli biti nešto drugo kada narastete? Sjećate li se trenutka kada ste znali da će pisanje knjiga, osim poduzetništva, biti vaša karijera?
Moram biti iskrena i reći da o poduzetništvu nisam sanjala – ono se dogodilo spontano, vođeno rukom moga dečka, sadašnjeg muža, a onda smo posao gradili polako. A pisanje? Znala sam da ću pisati, oduvijek sam to činila. No, bilo je pitanje kada će se dogoditi trenutak da s tim talentom izađem u svijet. Za self-help koji pišem, pa čak i u romanima i pjesmama, ipak trebate imati dosta iskustva. O toj temi ne umijem pisati ako je ne mogu argumentirati, jer onda gubim autentičnost, a to za mene nije opcija pa je tako taj moj talent za pisanje čekao pravi trenutak.
Vaš je poslovni put sve samo ne običan. Nakon srednje škole niste išli studirati, a ipak ste tu s Vašim drugim romanom za koji se već predviđa veliki uspjeh. Što biste poručili mladima koji još uvijek traže svoje mjesto pod zvijezdama?
Nisam studirala jer za mene to nije bila moguća opcija, no ono što bih ja nekada odabrala, sigurno ne bi bilo ono što danas radim. Svakome bih savjetovala da iskoristi šansu i upiše fakultet – to nas stavlja u bolju poziciju za traženje posla. No, nije jedini uvjet za uspjeh. Za uspjeh ipak treba emocionalna inteligencija, treba naučiti raditi, zasukati rukave i otpočetka korak po korak graditi karijeru. Za mene – poduzetnicu fakultet nije bio presudan. Presudna je bila hrabrost, namjera i želja za učenjem. Učila sam gdje god je bila prilika, pitala sam što ne znam i zasukala sam rukave kad god je trebalo.
FOTO: Lea Brezar
Mladi i djeca sve rjeđe posežu za knjigama u svoje slobodno vrijeme. Razlog tome može biti veća povezanost ljudi i raznolikost sadržaja na internetu. Jesu li knjige, po Vašem mišljenju, dobile novu ulogu i značenje u životu modernog čovjeka? Što mislite da nam ipak samo knjige mogu reći?
Ima jedna divna misao koja govori da djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle. Knjiga je medij koji ima puno dimenzija. Jedna je da nas poduči, druga da nas zabavi, treća da nam razvije maštu. Četvrta da nas uči promišljati, obično je cjelovita jer se bavi jednom temom, ne načima je djelomično, već zalazi u njene dubine. Tada mi zalazimo u svoje. Daje nam širinu pogleda, otvara vidike, začara nas stilom kojim je napisana. Povezujemo se s autorom na jednoj sasvim novoj razini, uvlači nas u društvo likova koje možda radi vlastite površnosti ne bismo ni primijetili u stvarnom svijetu. Na internetu vladaju neka druga pravila i nikad niste sami. Uvijek vas netko gleda. Samoća nam je potrebna kako bismo se regenerirali. Knjiga tu može biti ogroman poticaj. To je njena čarolija.
Kradljivci sreće Vaš je drugi roman. Kada ste se odlučili napraviti prijelaz iz poezije u prozu? Je li to bio prirodni tijek događanja u Vašoj spisateljskoj karijeri?
Ja se stilovima pisanja igram kako mi dolazi. Već planiram da će moja sljedeća knjiga biti opet zbirka pjesama – ionako je već napisana, tako da je to definitivno prirodni tijek. Prvo je bila dječja slikovnica, onda zbirka pjesama, priručnici i roman. Još mi preostaje i dječji roman, ali i za to će doći vrijeme.
Okušali ste se u više književnih žanrova. Koji Vam je dosada najdraži i zašto?
Svaki ima svoje prednosti, no kad dva puta razmislim, rekla bih roman. U njemu ima više prilike za književnu formu, za bogatiji izričaj, za opise i metafore. U Kradljivcima sreće igrala sam se i s paralelnim radnjama koje se kasnije nadopunjavaju, što nisam radila u Superjunakinjama. U priručnicima je forma jasna, određena pravilima, svaka se teza argumentira i raspravlja. U romanu možete kliziti u temi kako god želite, naglašavate što vam se sviđa i što odgovara priči. Dok priručnici imaju posebnu dimenziju, a to su konkretnost, jasnoća, praktičnost i najvažnije od svega primjenjivost – ako nemate iskustvo, niste ga u mogućnosti napisati. Na pisanje romana sam se odlučila radi proširivanja čitateljske publike – roman ćete uzeti za zabavu, ja ću vas zabaviti i uz to još i iznenaditi nekim pozitivnim idejama. Self-help koji je dio mog stila pisanja, podnosi razne žanrove, a ovisi samo o vještini onoga tko ga piše.
FOTO: Lea Brezar
Dok ste pisali Kradljivce sreće, kome ste zamislili da knjiga bude namijenjena? Kojoj se publici primarno obraća?
Obzirom da su u romanu protagonisti i žene i muškarci, publika je vrlo široka. Nadam se da će kombinacija fikcije i stvarnosti koja se može nazrijeti još na koricama knjige privući dovoljno muških i ženskih čitatelja.
Što je najljepše, za Vas osobno, proizašlo iz Vaše posljednje knjige, Kradljivci sreće, a što Vam je predstavljalo najveći izazov tijekom njezina nastajanja?
Posebno su mi dragi neki dijelovi u kojima likovi govore o svojim pogledima na svijet, pa je tako ovaj dio jedan od mojih omiljenih dijelova: Ljudi su poput vjetra. Naučio sam ih raspoznavati po načinu na koji dolaze u moj život, po tome kakav zrak ostaje za njima i po tome koliko stvari poruše na odlasku. Izazov u pisanju ovog romana bilo je uranjanje u muške likove. S obzirom na to da pišem u prvom licu, morala sam se preobraziti u muškarca, promišljati poput njih i biti sažeta u opisima. Čitatelji će reći jesam li uspjela.
I naposljetku, tko Vam je uzor i nadahnuće, kako u privatnom tako i u profesionalnom svijetu?
Nadahnuće su mi oni koji uspijevaju u sebi uvijek pronaći mir. Inspiriraju me na promjene i potiču da se mijenjam. Osobe čija me energija najviše dotakla su Lousie L. Hay, Jogananda, Adrian P. Kezele. U poslovnom svijetu me definitivno oduševio Robin Sharma kojeg smo 2013. doveli u Hrvatsku i to jer je izuzetan motivator.
