Kada bi ljudi više putovali i istraživali svijet, tada ne bi bilo toliko ratova i netrpeljivosti

Živa je istina da ti kao Erasmusovcu obrazovanje na listi prioriteta dođe otprilike isto kao i prisutnost gaća u porniću. Međutim, pojava Amerikanca u Litvi prilično me zaintrigirala. Odlučio sam upisati dva kolegija kod tog profesora i na kraju, makar malo, izmijenio početno stajalište. On je jedan od onih inspirativnih i, nažalost, rijetkih profesora o kojima nikada nećete čuti ružne ili ravnodušne riječi. Razlog je jednostavan – malo koji profesor uspije, ako mu to uopće i jest naum, zainteresirati studenta do te granice da on dolazi i odlazi nasmiješen sa svakog predavanja. Profesor koji ekspresno i strpljivo odgovara na svaki vaš e-mail i upit, pitali ga vi koja je glumačka ekipa u rumunjskom filmu iz 1936. godine ili kakvo je vrijeme vani, ne drži se visoko niti mari za ustaljene forme predavanja. Osim toga, to je osoba za koju ste u stanju reći da vam je prijatelj, i to ne samo na Facebook stranici.

Jaq Greenspon rođen je 1967. godine u Los Angelesu odakle obitelj seli u Las Vegas, gdje Greenspon provodi svoje djetinjstvo i završava srednju školu. Nakon toga se vraća u Kaliforniju. U Hollywoodu dobiva posao, a kada ga se 16 godina kasnije zasitio i konačno dobio diplomu, odlazi u Europu. Posebno se ističe njegov scenarij za epizodu Star Treka, „Liaisons“, iz 1993. godine
Danas se prvenstveno naziva piscem, a radi kao predavač na Vyatutas Magnus Sveučilištu u Litvi, gradu Kaunasu. Trenutno predaje šest kolegija, većinom vezanih uz kreativno pisanje i film.

VEGAS JE KAO I SVAKI DRUGI GRAD

Otkad ste spomenuli da ste djetinjstvo proveli u Las Vegasu, kroz glavu mi se povlači to pitanje – kako je zapravo odrasti u gradu poput Vegasa? Mi ga svi zamišljamo kao jednu dugu ulicu prepunu kockarnica, tuluma i noćnog života koji ne prestaje. Je li zaista tako?

Pa zapravo je isto kao i u bilo kojem drugom gradu. Mnogi misle da su Vegas samo kasina i slično, ali nije tako. Oni su samo malen dio. Baš kao što je moj otac znao reći:''Postoje dva grada – onaj gdje mi živimo je Las Vegas, a onaj koji ćete vi posjetiti je LAS VEGAS!''. I tu je ta razlika. Ljudi mi znaju postaviti to pitanje, a ja njih pitam:''A što ste vi radili tijekom odrastanja? Jeste li išli u kina, izlazili van, vodili djevojku na spoj?''. Tako da se u konačnici sve svede na isto. Vjerojatno je po tom pitanju isto kao i u Zagrebu, recimo. Ali, ipak ću reći da postoji jedna razlika. Naime, riječ je o gradu koji je budan 24/7 pa ako si, recimo, trebao kupiti neku ploču u 3 ujutro, to nikada ne bi bio problem. Osim toga, hoteli su također otvoreni danonoćno pa bismo se znali prošvercati unutra i koristiti bazene sve dok osoblje to ne bi shvatilo i izbacilo nas van. I, OK, nije ti čudno kada ti prijateljica iz srednje postane prostitutka ili djevojku izvedeš na večeru pa saznaš da je striptizeta, ali priče da se na svakom uglu moraš plašiti pištolja, bombi i sličnog... Ne.

Iz Vegasa ste otišli nakon srednje škole. Kako je dalje tekla vaša priča?

U Vegas sam došao kada mi je bilo 9 godina, a napustio ga s 19 ili 20. Tada sam otišao u Kaliforniju, to je bilo 1987. godine, i tamo se zadržao sve do 2003. U Hollywood sam zapravo došao s idejom da budem pisac ili glumac. Živio sam jedno vrijeme kod rođakinje i s vremenom upoznao ljude. Kako sam iza sebe imao kakvu-takvu kazališnu pozadinu, odlučio sam potražiti posao i dobio ga u Groundlings kazalištu na Melrose aveniji. Tako sam i stekao poznanstva i došao do holivudske scene. Nakon toga sam se 2003. vratio u Vegas, priveo studij kraju i tamo boravio do 2010. godine, baveći se pisanjem, podučavanjem i jedno vrijeme radeći za mađioničare. Nakon toga sam otišao u Mađarsku i tamo proveo jednu godinu predavajući engleski jezik. Tamo je bilo užasno dosadno i 2011. sam na preporuku prijatelja koji živi u Vilniusu konačno završio ovdje.

HOLLYWOOD ŽELI VAŠU DUŠU

Zadržimo se malo na Hollywoodu. Šesnaest ste godina proveli u toj industriji, bavili se raznim poslovima oko seta i snimanja, ali ste uglavnom bili scenarist. Kako iz današnje perspektive gledate na to vrijeme i na Hollywood općenito?

Hollywood je grozan... Hollywood je sranje! Hollywood kao grad je užasno mjesto za život, a kao institucija je gotovo jednako užasan. Funkcionira po principu da je velika konkurencija za malen broj poslova, odnosno potreban je veliki napor kako bi se uopće ušlo kroz holivudska vrata, a kada se uđe još je veći problem zaista dobiti angažman.

Početkom devedesetih vama je to uspjelo. Pisali ste za Star Trek? 

Da, to mi je bio prvi pravi studijski posao u Hollywoodu. Prije toga sam već pisao filmske scenarije za neke produkcijske kuće. Star Trek se dogodio jer sam ja kao član SF pisaca Amerike načuo da se traži priča za epizodu. Imao sam prijatelja koji je pratio sve nastavke i pravio bilješke jer je htio pisati za serijal. Ponudio sam mu da zajedno radimo na tome, on je pristao i na kraju su kupili jednu od naših ideja.

Sjećam se da ste nam na jednom predavanju rekli da vam Hollywood uzima dušu?

Da, Hollywood želi vašu dušu. „The Big Picture“ (film Christophera Guesta, 1989., op.a.) najbolje opisuje Hollywood i tko ga želi shvatiti neka pogleda taj film. Ono što mislim time da Hollywood želi vašu dušu... Postoji jedan film koji sam napisao s partnerom. U njemu se radi o tome da je glavnom liku sve što se čini kao zbilja zapravo iluzija, a sva iluzija zbilja. Pri tome se mora suočavati sa smrću vlastite majke i raznim konfuzijama, a na samome kraju saznaje da je njegova kćer, koja se upravo sprema navršiti 12 godina, zapravo umrla tri dana po rođenju. Mi smo taj film prodali, producent je bio oduševljen njime, a onda nadodao:''Može li djevojčica preživjeti na kraju jer je ovo ipak malo depresivno?'' I to je ono što Hollywood želi. Da se kompromitiraš i prodaš svoje snove.

Što se na kraju dogodilo s tom pričom? Jeste li je prodali?

Jesmo, nekoliko puta.

I ipak promijenili kraj?

Ne, ne. Na kraju smo dobili podršku i prodali je istom producentu. Došlo je do točke da sam ja u jednom trenutku postao toliko ljutit da sam producentu rekao neke veoma, veoma ružne riječi. Stvar je u tome da ću većinu svojih scenarija promijeniti jer me nije briga, ali ovaj ne. To je samo bio pokazatelj koliko čovjek ne shvaća neke stvari. Kada sam bio u Mađarskoj i ručao u restoranu s prijateljicom koja je vegetarijanka, pitala me da li u njenom jelu ima mesa i čovjek joj je odgovorio da nema. Čim je zagrabila prvu žlicu, iz nje je izronio taj ogroman, masan komad mesa! Ona je pozvala čovjeka i rekla mu da joj je izričito rekao da nema mesa u njenom jelu. A on joj odgovori:''Ima, ali samo malo.'' I to je Hollywood. Jednostavno ne shvaćaju. Žele od tebe da uzimaš malo po malo, a na kraju se nađeš kako radiš nešto što nikada nisi htio. Snimaš porniće. Počneš kao osoba koja želi stvarati umjetnost, a na kraju ti se dvoje ševi pred kamerom.

HOLIVUDSKE ZVIJEZDE I TULUMI, DEMI MOORE KAO DOJILJA, A D.D. LEWIS KAO POSTOLAR

Kada smo se već dotakli toga, moram pitati za holivudske tulume...

Nikada se nisam ševio pred kamerom, bar ne što se tebe tiče! (smijeh)

Zanima me kako to izgleda kada se okupe sve te poznate zvijezde, kako se ponašaju i makar dio onoga što se tamo događa. Jesu li to događaji u Gatsby stilu i jeste li prisustvovali takvim velikim tulumima? 

Bio sam na nekolicini. I ne mogu pričati o tome, sudac je zabranio. Ma ne, sjećam se jednog... I to je zapravo najveći problem - sjetiti se. To je bilo još prije nego što je Circus Alley postala to što je i na tom se tulumu svašta događalo, poput pijenja iz boca koje vire iz stražnjice i takve stvari. Obično su to prenemaganja i na kraju shvatiš da ti je najzanimljiviji dio večeri bio razgovor u kuhinji s nekom nepoznatom osobom.

Onda da se osvrnemo na holivudske zvijezde. Biste li mogli odvojiti neke koje su vas se posebno dojmile i one druge, koji vam nisu ostali u najboljem sjećanju?

Pa prvo moram naglasiti da inače nisam jedna od onih osoba koje će netko impresionirati samo zato što je velika zvijezda Hollywooda. Sada se i teško prisjetiti svega ovako na prvu, ali ono što sam shvatio jest da, što su zvijezde veće, to se i bolje odnose prema tebi. U devet od deset slučajeva, one nešto slabije zvijezde su i veći gnjavatori samo kako bi se pokazali većima ili makar ravnopravnima pa tako imaju neke posebne zahtjeve prilikom odsjedanja u hotelu, intervjua i slično.
Recimo, Tarantina sam upoznao na jednom tulumu i, iako je čovjek veliki čudak i to bez premca, draga je osoba. Jednom je prilikom jednu ženu koja je bila u problemima odveo u Irsku i riješio njene probleme, naravno sve bez velike pompe. Denzel Washington je bio izuzetno ohrabrujuć i pristojan u suradnji. Sjećam se jedne anegdote s njim kada sam još radio u jednoj knjižari, a on došao kupiti neku knjigu kojoj se nije mogao sjetiti imena i riječi u naslovu, a meni je izletilo:''Je li riječ „nigger“?''
S druge strane, Silvester Stalone i Steve Martin i nisu bili tako ugodni, a imao sam i tu sreću da vidim kako Demi Moore doji svoje dijete!

Sigurno postoje još neke anegdote vezane uz sve te holivudske zvijezde? 

Još dok sam radio u kazalištu, sjećam se kako je jednom prilikom došao taj neki čudan čovjek, raščupane kose i izgleda poput beskućnika. Mi smo nešto tako radili oko predstave, a on je sjeo u mrak prvih redova praznog kazališta i tamo promatrao. Kada sam došao do njega da ga uputim van, shvatio sam da je to Tim Burton.
A znaš li što radi Daniel Day Lewis kada nije na setu? Živi u jednom mjestašcu negdje u Europi i radi kao postolar. U trenutku kada ga ljudi prepoznaju i krenu ispitivati o Hollywoodu i filmovima on naprosto nestane. Te osobe nisu stanovnici tog mjesta i kada ispituju domaće ljude o njemu, oni se prave da takva osoba tu ne obitava. Dakle, štite ga i on je tamo dobro prihvaćen, nitko ga ne zamara i tako se udaljuje od svega.
A dok sam radio za jedan tabloid, zaustavio sam Teri Hatcher iz „Kućanica“ i rekao joj kako radim za „Star“ magazin. Ona me samo pogledala i rekla da joj se ne sviđa to što mi radimo. Mislim, ni meni se ne sviđa to što ti radiš, pa što sad. A Pamela Anderson me preveslala i isfrustrirala. Pristala je na intervju, a kada sam se pojavio, rekla mi je da pričekam. Nije je bilo dva sata, tko zna što i gdje je radila, a onda se vratila i samo rekla da ipak ništa od intervjua. S druge strane, Paris Hilton je bila veoma draga i zaslužila da joj pripalim cigaretu nekoliko puta.

AKO NEŠTO NE RAZUMIJEŠ, NE ZNAČI DA JE TO UMJETNOST

Znam da nemate posebno mišljenje o Sumrak sagi. Koji film biste izdvojili kada biste morali, a koje zaboravili kada bi vam to netko ponudio?

Sumrak se čak niti ne broji. Ne možete staviti nešto poput Sumrak sage u kategoriju dobrih i loših filmova i to samo iz jednog razloga – jer taj film nije niti imao namjeru biti dobar. Tek onda kada film namjerava biti dobar, onda može biti loš. Jer, ne možemo u isti koš trpati „Twilight“ i „Građanina Kanea“, recimo.
Osobno, najdraži film mi je „Stuntman“, volim „Casablancu“, od modernih „The Cabin in the Woods“, „Iron Mana“, ali samo prvi i treći dio, „Avengerse“...
Ne volim „Magnoliju“, „There will be Blood“, „Mulholland Drive“... Zapravo, ne volim filmove P.T. Andersona općenito. Primjerice, taj „There will be Blood“ je izrazito naporan i dosadan film, bez obzira što ljudi i kritika mislili o njemu. Problem je kod tih filmova, posebno Lynchovog „Mulholland Drive“, da ako nešto ne razumiješ ne znači da je to automatski umjetnost. Jer Lynch ima fantastičnih filmova poput „Elephant Man“ ili „Blue Velvet“, ali čitava ta priča da je nešto kvalitetno, drugačije i umjetnost samo zato jer nitko nema pojma o čemu se u filmu zapravo radi meni ne drži vodu.

A što s  glumcima i redateljima? Kako biste njih podijelili?

Nemam niti jednog koji mi je „moram gledati“. Osim Mile Jovovich! Ona je stvarno zgodna. Ali volim vidjeti H. Jackmana, J.G. Levitta, Heatha Ledgera... Od starijih tu su Bogart i Katherine Hepburn za koju mislim da je najseksi žena koja je hodala planetom. Ne volim Nicolasa Cagea, Owena Wilsona, Vincea Vaughna... Što se redatelja tiče tu su Christopher Nolan, Ben Affleck, Polansky, Cronenberg... Nisu mi najdraži Zack Snyder, Aronofsky i već spomenuti Anderson. Ako već govorimo o nekoj podjeli, recimo i to da Spielberg već neko vrijeme nema dušu. Prije je bio daleko bolji.

AKO NIKADA NE PODBACIŠ, TO ZNAČI DA NISI PROBAO NIŠTA NOVO

Kao pisac i filmaš, jeste li upoznati s hrvatskom kinematografijom i literaturom? I kakvo je uopće stanje po tom pitanju u Americi?

Nikakvo. Ne znam apsolutno ništa. Stvar je takva da ljudi koji se time ne bave ili ne studiraju nešto takvo nemaju pojma o europskim piscima i filmovima, uz neke sitne izuzetke poput Dostojevskog i Tolstoja, ali i to je upitno jer spada pod fakultetsku naobrazbu.

Na kraju, imate li kakvu poruku, preporuku ili misao za naše studente u Hrvatskoj?

Otiđite iz Hrvatske. Idite i istražujte svijet. Iskoristite što vam se nudi, idite na Erasmus, putujte, upoznajte nove ljude i iskustva. Kada bi ljudi više putovali i istraživali svijet tada ne bi bilo toliko ratova i netrpeljivosti, upoznavali bi druge ljude i kulture, bilo bi manje mržnje. Moja je poruka studentima iz Hrvatske: idite, stvarajte prijateljstva i podbacite u tome. Jer, ako nikada ne podbaciš, to znači da nisi probao ništa novo.

ILI/ILI JAQA GREENSPONA

STAR WARS ILI STAR TREK?
Star Wars.

BOGART ILI GABLE?
Bogart, Gable je bio tetkica.

HARRY POTTER ILI LORD OF THE RINGS?
Lord of the Rings.

HALLE BERRY ILI SHARON STONE?
Halle Berry!

THE STONES ILI THE BEATLES?
The Monkees, kako bi na to moja bivša žena odgovorila. Ali ipak Beatlesi.

HEMINGWAY ILI BUKOWSKI?
Hemingway.

DANAŠNJA PERSPEKTIVA: USA ILI LITVA?
Litva.

Blog Jaqa Greenspona:

http://www.goodreads.com/author/show/332590.Jaq_Greenspon/blog