Josh Boone: ‘Krive su zvijezde’ je baš poput Titanica, a rak je santa leda
FAK-ovci su odradili intervju s redateljem Joshom Booneom, čiji film Krive su zvijezde trenutačno igra u kinima. Zavirite i oduševite se!
FAK-ovci su odradili intervju s redateljem Joshom Booneom, čiji film Krive su zvijezde trenutačno igra u kinima. Zavirite i oduševite se!
Uz pomoć dragog mi suradnika s filmskog bloga Cinephilia and Beyond, dočepao sam se mladog američkog redatelja Josha Boonea, čiji Krive su zvijezde trenutačno igra u hrvatskim i svjetskim kinima. Boone me osvojio svojim prvijencem Stuck in Love, gdje nesretnog pisca igra jedan od mojih najdražih glumaca Greg Kinnear, a da dobar debi čovjeku može stvarno otvoriti mnogo vrata pokazuje i makar letimičan pogled na Booneovu IMDb stranicu.
Sljedeća na redu adaptacija je Kingovog The Standa, iza čega slijedi još nekoliko osobnih, strastvenih projekata, a nakon toga, ako sve prođe kako bi trebalo, doći do ovog intervjua bit će neusporedivo teže.
Iskoristimo, dakle, priliku da porazgovaramo s ovim simpatičnim zanesenjakom dok nam ga ne otmu Empire i ostale krupne zvjerke.
Film kojim ste debitirali, Stuck in Love, ustvari se u početku zvao Writers, a u nekim mjestima, poput Australije, bio je distribuiran pod naslovom A Place for Me. Koliko vas je pogodilo ovo miješanje od strane produkcijske kompanije? Koliko je sloboda i neovisnost u tom pogledu vama važna?
Nisam bio sretan zbog promjene, a za novi sam naslov mislio da je nemaštovit i bezvezan. Film je na TIFF-u kupio Millennium. Na stranu s promjenom imena, mislim da su odradili odličan posao u marketinškom smislu – svidio mi se poster, recimo. To nije žanr s kojim je lako raditi. Sjećam se da mi je jedna od prvih stvari koju mi je Judy Cairo rekla to da je obiteljska drama najteži tip nezavisnog filma za snimiti.
Mi smo film snimili za manje od 5 milijuna dolara i Bill Lee se oduševio i otkupio od Judy i njenih ulagača. Pričamo o filmu koji je zbilja pronašao svoju publiku na Netflixu i iTunesu, i to među tinejdžerima. To je film koji bih ja zbilja volio kad sam imao 15 ili 16. Ustvari sam ga snimio za mladoga sebe; prepun je isječaka iz mog tinejdžerskog života.
Iskren je onoliko koliko sam ja bio iskren tada, i u tonskom smislu inspiriran ranim filmovima Camerona Crowea i The Wonder Years. Nisam morao raditi nikakve kompromise da bih ga snimio i na tome sam zahvalan. Volio bih samo da su se dosjetili boljeg naslova.
Zašto vam je trebalo deset godina u L.A.-u da ga snimite?
Odselio sam se u L.A. iz Virginije kad sam imao 20 ili 21 godinu. Svoj prvi scenarij za dugometražni film završio sam još dok sam bio u srednjoj školi. Napisao sam sveukupno 16 ili 17 scenarija, možda i više. Pišete, pišete i pišete, u to uložite svojih 10.000 sati i polako postajete bolji. Napisao sam hrpu scenarija u svojim srednjim dvadesetima kojima je malo falilo da budu snimljeni – uvijek sam uspijevao nagovoriti glumce da se priključe projektu, ali bi zapelo na financiranju filma.
Na jednom je filmu Mark Ruffalo želio raditi, drugome se priključio David Duchovny. Na kraju, gotovo iz očaja zbog godina i godina koje su prolazile bez da se išta ostvarilo, napisao sam Writers. Ideja je bila da na papir stavim nešto toliko intenzivno osobno i autobiografsko da kasnije mogu koristiti argument da sam jedini redatelj koji tu priču može prenijeti na platno. Tijekom godina radio sam na pričama iz mnogih žanrova i shvatio sam da ne mogu uvjerljivo argumentirati zašto sam baš ja najbolji izbor za režiranje političkog filma, hororca ili nekakvog SF-a.
Shvaćanje toga uvelike mi je pomoglo. Writers je bio moj pokušaj da napišem nešto što bih isključivo ja mogao režirati. Kad je scenarij bio spreman, poslao sam stotinu pisama svim producentima u gradu koji su već radili s redateljima-debitantima i molio sam ih da pročitaju materijal. Judy Cairo odlučila je riskirati sa mnom.
Ona scena krvarenja nosa u Stuck in Love. Spomenuli ste da ste ideju dobili i scenu napisali u srednjoj školi. Jeste li jedan od onih filmaša kojima sine nekakva slika ili ideja oko koje zatim sagrade svijet filma, popune praznine između snažnih detalja?
Zapisujem puno bilježaka prije pisanja samog scenarija, tako sam radio i za Writers i za Pretenders. Samo zapisujem misli iz struje svijesti, djeliće dijaloga, sjećanja, ideja, vizualne slike. Cilj je skupiti dovoljno ideja da dosegnete točku zasićenja i u tom trenutku na raspolaganju imate dovoljno materijala da ih ulijete u svoju priču. Prvu scenu Writersa napisao sam u srednjoškolskoj učionici vrlo nalik onoj u kojoj Rusty sjedi na otvaranju filma. Tu sam stranicu zadržao i godinama kasnije izvukao iz kutije i pretvorio je u prvu stranicu Writersa.
Kao fan Stephena Kinga, rekli ste da želite da to bude vaš idući projekt. Što to znači za vas, s obzirom da su Kingove knjige bile važan dio vašeg odrastanja?
Dok sam bio klinac, Stephen King je za mene bio bog. Odgojili su me Biblijom opsjednuti baptisti u Virginia Beachu, što znači da je Stephen King bio zabranjena roba. Kad bih uspio nabaviti njegove knjige, one s tvrdim koricama skrivao bih ispod kreveta, a onima s mekim uvezom strgnuo bih korice i nalijepio omot kakve kršćanske knjige, kako bih mogao potajice čitati bez da me maltretiraju. Moj je život imao uznemirujućih dodirnih točaka s Fahrenheitom 451, i zaista je jednom bila podignuta mala lomača u našem kaminu kad su mi otkrili zalihu Kingovih knjiga. Suze su potekle, i to ne zbog dima u očima iz zacrnjene hrpe pepela u koji su se pretvorili The Stand i It.
Kad sam imao 12 godina, poslao sam Kingu paket s prve tri knjige u njegovoj Dark Tower seriji kako bi ih potpisao, zajedno s pismom u kojem izražavam svoju ljubav spram njegovih knjiga i želju da postanem pisac kad odrastem. Nisam znao Kingovu adresu, samo da je živio u Bangoru u državi Maine, tako da sam poslao paket u svemir u nadi da će stići do njega. I jest.
Kingov paket stigao mi je nekoliko tjedana kasnije. Unutra su bile moje Dark Tower knjige, svaka s dugačkom posvetom od samoga „boga“, koji me ohrabrio da nastavim s pisanjem i zahvalio mi se što ga čitam. U kutiju je također ubacio skupo, limited izdanje jedne od svojih knjiga, My Pretty Pony, kao poklon. Moji roditelji, iskreno dirnuti Kingovom dobrotom i velikodušnošću, ukinuli su zabranu istoga dana.
King je zadržao velik utjecaj na mene još otkad sam bio dijete. Sredinom osamdesetih, godinama prije no što su moji roditelji „ponovno rođeni“ i prije no što su mi zabranili da čitam što sam htio, provodio bih sate istražujući police s knjigama u očevoj radnoj sobi. Na najnižoj polici bilo je dosta paperback izdanja Kingovih ranijih romana. Prvi King koji sam pročitao bio je Firestarter, i to s osam godina. Sve što je ikad napisao pročitao sam barem jednom, neke mnogo više puta. Još uvijek se, kao da je bilo jučer, sjećam kako sam poskrivećki čitao The Stand ispod kreveta dalekog ljeta kad sam imao svega 12 godina.
King je bio moja književna droga koju sam si odabrao i moja strast za čitanjem njegovih priča nikad nije ugasla. Napisao sam ključnu ulogu za njega u svom prvom filmu i duboko me dirnulo što je bio spreman odigrati je. Prilika da upoznam svog heroja, zagrlim ga i objasnim mu koliki je utjecaj imao na moj život značila mi je sve na svijetu.
Možete li nam reći nešto o Pretendersima, filmu koji ste napisali i u kojem planirate castati Antona Yelchina? Je li projekt privremeno stavljen na čekanje?
I dalje ga planiram snimiti. Napisao sam ga za Imogen Poots, jednu od svojih najboljih prijateljica i divno ljudsko biće. Toliko je talentirana da sam ovu ulogu napisao ciljanu za nju, a ona mi je pomogla razviti scenarij. Imao sam sreće pa sam uspio privući i Michaela B. Jordana i Antona da nam se pridruže. Film je uvelike inspiriran Carnal Knowledgeom i Posljednjim tangom u Parizu.
Priča se odvija tijekom jednog desetljeća u New Yorku u osamdesetima i radi se o seksu, prijateljstvu, ljubavi i filmu. To je film koji ovisi o glumcima i daje im priliku da zasjaju. Mike trenutačno snima Fantastičnu četvorku, a ja imam jedinstvenu priliku da svoju najdražu knjigu svih vremena – The Stand – pretvorim u film. Vratit ćemo se Pretendersima kad s puta maknemo ove veće projekte. Volio bih provesti cijeli život snimajući sve moguće vrste filmova, i velike i male. I u ovom trenutku imam nekoliko projekata koje razvijam s glumcima koje volim, projekte po karakteru slične Pretendersima.
Strast s kojom ste snimili svoj debi djelomično izvire iz autobiografskog iskustva. Koliko je važno za filmaša da bude duboko povezan s materijalom koji pretvara u film?
Nisam sposoban ispričati priču ako s njom nemam dubinsku povezanost. Uvijek mi je bilo tako. Jednostavno ne mogu lažirati, pretvarati se, odglumiti da mi je stalo do materijala. Previše je teško napisati scenarij i postići da se on pretvori u film, svojom voljom se pobrinuti da ta priča bude rođena na platnu. Morate pisati iz ljubavi. Morate snimati iz ljubavi. Vaš posao kao posao filmaša jest da se cijeli ulijete u svoj rad. Zadržavanje vaše motivacije čistom ključ je sreće. Svoju kratku karijeru zasad sam izgradio samo tako što sam ulagao energiju u projekte koje bi moj alter ego iz djetinjstva odobrio. Moj san da postanem filmaš počeo je s njim i svakim se danom osjećam dužnim polagati mu račune. Želim ga učiniti ponosnim.
Odrastajući u strogom, religioznom, cenzuriranom okruženju, okrenuli ste se zabranjenim romanima i na kraju i sami postali pripovjedači priča. S obzirom da neki od najboljih primjeraka filma i književnosti dolaze iz zemalja i društava gdje su cenzura i opresija svakodnevno iskustvo, biste li rekli da takvi uvjeti samo pojačavaju pojedinčevu kreativnost, daju goriva njegovoj ljubavi prema filmu, osnažuju viziju i upornost ključnu za uspjeh u ovome poslu?
Ne bih mijenjao svoj ludi religiozni odgoj ni za što na svijetu. On me učinio osobom koja sam danas. Da ga nije bilo, ne bih sada sjedio ovdje. Toliko sam duboko bio zaluđen filmovima, knjigama i glazbom jer su mi dali daleko širi pogled na vanjski svijet. Priče su bile moj život. Kad sam bio klinac, živio sam u knjižnici, hrpetinu knjiga nosio sa sobom gdje god bih išao, pogledao sam svaki film kojeg sam se uspio dočepati, bio sam opsjednut pjesmama i albumima.
Bio sam spužva i jednostavno sam upijao sve i živio u svim tim svjetovima koji su drugi ljudi stvarali i bili dovoljno ljubazni da ih podijele s nama. Sve što sam želio je da i ja to radim. Moj najbolji prijatelj i ja pokrenuli smo tvrtku koja se bavila stripovima. Zvala se ‘J&N Comics’, a mi smo imali 8 ili 9 godina. Svoje smo djetinjstvo proveli trčeći uokolo poput klinaca u Super 8, snimajući filmove s frendovima. Sve od sebe unijeli smo u to. Tada, baš kao i danas, to nam je značilo sve na svijetu. I danas obojica snimamo filmove, što je ludo.
U svojim intervjuima, baš kao i u filmu Stuck in Love, pokazali ste više nego očitu ljubav spram književnosti. U tom kontekstu, je li The Fault in Our Stars još jedno književno djelo za koje ste vjerovali da zaslužuje više pozornosti nego što dobiva? Jesu li vaši filmovi, da to tako kažemo, ode piscima i umijeću pisanja?
Mogao bih biti vrlo sretan da živim svoj život štiteći i odajući počast knjigama koje volim i pretvarajući ih u filmove. Pisci, pisanje, knjige. To su sigurno teme koje se provlače kroz moj rad. Knjige nikad neće prestati biti likovi u mojim filmovima; okružen sam njima i doma i u uredu. U njima pronalazim veliku utjehu, čine me sretnim i taj odnos traje od mojih malih nogu.
Pisac sam i uvijek su me privlačili filmovima o piscima, poputWonder Boys, Adaptacije, Naked Lunch, itd. The Stand mi se čini kao sljedeći korak u tome putovanju – prilika da radim s Kingovim tekstom samo je produbila poštovanje koje osjećam prema njegovu talentu. Njegova sposobnost da udahne život u izmišljene likove nastavlja me zapanjivati, baš kao i njegovo nevjerojatno baratanje strukturom. King ima drugačiji, poseban autorski glas. Knjige Johna Greena jednako su posebne, divne, jedinstvene. Privlače me pisci sa snažnim glasovima.
The Fault in Our Stars priča je o dvoje mladih ljudi koji preživljavaju borbu s rakom i čiji se životi okrenu naopačke kad se jednog dana sretnu. Što čini Greenov roman tako posebnim i zbog čega ste smatrali da je odlična prilika za prvi projekt nakon vašeg odličnog i prilično suptilnog prvijenca? Koliko je teško bilo ispričati prekrasnu priču bez da upadnete u zamku jeftinog emocionalnog ucjenjivanja?
Mislim da je John napisao odličnu ljubavnu priču. To je otpočetka za mene prije svega ljubavna priča. Foxu sam ideju pitchao usporedivši je s Titanicom. Rak, rekao sam im, za mene je santa leda u koju ćemo kad-tad udariti, ali ovaj film mora biti o ljubavnoj priči na brodu. Jako volim Johnove dijaloge, napisao je prelijepu priču o prvom susretu s osobom koja priča istim jezikom kao i ti. Mislim da je Stuck in Love postavio temelje jer se također bavio mladom ljubavlju i kompliciranim obiteljskim odnosima.
Scott i Mike napisali su tako dobar scenarij, a ja sam samo želio da se publika osjeća onako kako sam se ja osjećao kad sam prvi put pročitao knjigu. Foxu sam na prezentaciju donio i puno glazbe kako bih im mogao dočarati kako sam zamislio ton filma, donio sam i fotografije Ryana McGinleyja da vide kako sam želio da film izgleda, i naveo sam koliko god sam se filmskih uzora mogao sjetiti da shvate što želim s ovim filmom napraviti.
Jako sam zahvalan što im se svidjela moja vizija i što su mi dali posao. Sa sobom sam u projekt doveo skladatelje iz Stuck in Love (Mike Mogis i Nate Walcott iz Bright Eyesa), kao i moj montažerski tim (Robb Sullivan, Matt Rundell, Greg Borkman), što je pomoglo da zadržim konzistentnost tona. Onda sam pronašao odlične glumce, čije izvedbe čine film autentičnim i vjerodostojnim. Nat Wolff bio je sa mnom od mog prvog filma i planiram ga zadržati uz sebe do mog posljednjeg, a kao i u prvom filmu (Greg Kinnear, Jennifer Connelly, Lily Collins, Logan Lerman), na raspolaganju mi je stajala glumačka ekipa iz snova. Shailene, Ansel, Nat, Laura (Dern), Sam i Willem (Dafoe) odradili su stvarno fenomenalan posao, a tako su divni ljudi da se nadam da ćemo u budućnost ponovno zajedno raditi.
Ako uzmemo naslov ovog filma, temeljen na Shakespeareovim riječima iz Julija Cezara, i maknemo ga iz konteksta raka, dobijemo izreku koji mnogi koriste da opravdaju svoj neuspjeh u životu. Što filmaši moraju imati u sebi da uspiju u ovome poslu, koji mnogi nazivaju nemilosrdnim? Carpenter je rekao da se prije svega radi o sreći, s obzirom da je s njim u filmsku školu išlo nebrojeno talentiranijih ljudi od njega.
Ogromnu ulogu igra ustrajnost, upornost. Do današnjeg dana još nisam osjetio nemilosrdnost ovoga posla. Imao sam sreće što sam dosad radio samo s najvišim kalibrom filmskih talenata. Carpenter mi je jedan od najdražih redatelja i morao bih se složiti s njim da sreća ipak igra veliku ulogu. Talent, ustrajnost, sreća.