Jeste li vi djeca tranzicije ili kapitalizma?
Odrastaju li današnja djeca u kapitalizmu ili u tranziciji? Poznaje li hrvatski zakon pojam „cyberbullying”? Poznaje li uopće „bullying”? Kakve snove o uspjesima sanjaju današnji klinci, a kakve smo sanjali mi? Gledali smo film „Djeca tranzicije” autora Matije Vukšića.
Odrastaju li današnja djeca u kapitalizmu ili u tranziciji? Poznaje li hrvatski zakon pojam „cyberbullying”? Poznaje li uopće „bullying”? Kakve snove o uspjesima sanjaju današnji klinci, a kakve smo sanjali mi? Gledali smo film „Djeca tranzicije” autora Matije Vukšića.
Na veselje svima, polagano počinju sunčaniji dani, pogotovo na veselje djece i mladih. I dok nas mlade nostalgija vuče na kvartovske klupice i razgovore s prijateljima, današnju djecu moguće je vidjeti kako sjede u kafićima i razgovaraju tipkajući na mobitel. „Jesi li vidjela novu sliku koju je XY objavio/la?“ scroll scroll srk scroll…
Kakvi će mladi i odrasli ljudi biti jednog dana takva djeca? Kroza što sve prolaze u svom odrastanju? Jesu li djeca kapitalizma ili još uvijek djeca tranzicije?
David iz Slavonskog Broda ima osam i pol godina i želi biti nogometna zvijezda (što sa sobom donosi slavu, uspjeh, auto i zgodnu curu). Koje dijete koje se aktivno bavi nogometom (ili nekim drugim sportom) to ne želi? Ali David je stvarno odličan i već su ga primijetili skauti iz najboljih europskih klubova. On igra na blatnjavim stadionima, otac mu je ujedno i trener, a trener otac. David odrasta i čeka poziv iz bijelog svijeta, kako bi nastavio Mandžukićevim koracima.
Lana iz Pitomače ima šest godina, još ne ide u školu, a kad odraste želi biti Jelena Karleuša. Želi biti lijepa, našminkana, senzualna, imati puno novca, novu frizuru i markiranu odjeću. Samo, postoji jedan problem… Ona to već i sada ima. Ona još ne ide u školu, a već istovremeno ima mobitel i hrpu drugih (skupih) igračaka. U slobodno vrijeme voli pozirati i praviti se da nastupa. U njezinu odnosu s majkom teško je reći koja je glavna. U svakom slučaju, Lana je jako zaigrana.
Natalija iz mjestašca pokraj Huma na Sutli ima 10 godina i ide u četvrti razred. Živi na selu i njezina obitelj ima pravo malo imanje i brojne domaće životinje. One sa sobom donose i puno posla, ali neproporcionalno tomu, baš i ne donose novac. Nataliju zbog toga maltretiraju u školi i prijete joj da će ju baciti s trajekta na izletu. Njezina učiteljica u tome ne vidi problem – ha, to je samo zadirkivanje vršnjaka. Ona je dio elite i štiti svoj materijalistički karakter. Natalija zato mijenja školu.
Marta iz Lobora ima 15 godina, ide u srednju školu, ima prijatelje i ne zna baš točno što želi postići sa svojim životom. Tko u toj dobi zna? Ima svoj profil na Facebooku i na mreži Ask.fm. Svakodnevno komunicira s vršnjacima, ulazi u rasprave, odgovara na pitanja, stavlja svoje slike i kratke videozapise. Nakon što u svoj dnevnik upiše: „Živite normalno i sjetite me se“, oduzima si život. Marta je bila povučena djevojka, žrtva cyberbullyinga, a njezini roditelji (ni sestra) nisu slutili takvu tragediju.
Te priče su stvarne, nisu fiktivne, i one su dio filma „Djeca tranzicije“ autora Matije Vukšića. Film se mogao pogledati na ovogodišnjem ZagrebDoxu, a uskoro će sigurno biti distribuiran nekim drugim kanalima.
Kako to da se naši životi (mi = današnji dvadesetogodišnjaci pa nadalje) ipak razlikuju od tih novih trendova? Nama nije bilo važno tko ima kakav mobitel dok smo bili peti razred, a kamoli prije polaska u školu. Mi nismo mogli ni sanjati da ćemo svoje snove ostvarivati u Barceloni. Kako god nam bilo teško, nismo razmišljali da je samoubojstvo rješenje problema.
Razgovor s autorom filma
Matija je do sada, kao novinar HTV-a, napravio preko 1000 reportaža. To mu je uvelike pomoglo pri stvaranju ovog dokumentarnog filma. Film je sniman od proljeća 2013. pa do kraja te godine, a montiran je gotovo sedam mjeseci. Djeca su mu bila zahvalni sugovornici, a veće je probleme imao, očekivano, s roditeljima. Nije htio snimiti komičan ni tragikomičan film, ali smiješni trenuci prisutni su zbog načina kadriranja i dječje nepredvidljivosti.
Film su, osim Hrvata, vidjeli i Matijini prijatelji u Turskoj te su mogli razumjeti svu prisutnu poetiku. Znači, nije istina da se takve priče mogu vidjeti samo kod nas (ili je Turska još više u tranziciji od Hrvatske?) Matija ne prakticira filmove s nužno sretnim krajem, draži su mu oni s otvorenim krajem. Publika kojoj je film namijenjen svi su oni koji imaju više od 13 godina, a Matija kaže da u filmu vidi razliku kako je bilo nekada, tako nije danas. Danas je jednostavno svima sve dostupno. Svi imaju iPhone, a glagol kupiti jedan je od prvih koji djeca nauče. Djeci je teško razumjeti da je virtualni život zapravo imaginaran, pa dolazi do cyberbullyinga. „Jednom su me istukli dok sam bio mlađi pa sam upisao nanbudo. Nije da maltretiranja tada nije bilo, nego su se djeca odlučila braniti i boriti protiv toga“, autor dodaje.
Mislio je da film neće biti potpun ako se ne uvrsti i priča nekog starijeg tinejdžera ili djeteta iz grada, tako da su čak i djeca Nives Celzijus bila u igri, ali nakon što se riješio svojih predrasuda, Matija je ipak odustao od njih i zadržao se na ove četiri priče.
Što se Martine priče tiče, u filmu se jasno vidi kako su hrvatske institucije zakazale. „Uzeli su Martine stvari i držali ih kod sebe nekoliko mjeseci. Roditeljima su rekli da istražuju dodatne okolnosti, ali zapravo nisu ništa radili. Oni su odmah to klasificirali kao samoubojstvo i nisu pokušali potražiti ispise razgovora na stranici Ask.fm ili na Facebooku. Naši zakoni ne poznaju termin bullying, pogotovo ne cyberbullying”, objašnjava autor.
