INTERVJU: "Publika najbolje trza na naše najdulje pjesme"
Prije nadolazećeg festivala u Vrbniku na Krku, popričali smo s Robertom Hudulinom, pjevačem Rolin Humesa. Relativno su svježe ime na sceni, što se ne bi reklo po njihovim dobrim tekstovima, fenomenalnom glazbom koja stoji iza tekstova i zaraznom energijom na koncertima.
Prije nadolazećeg festivala u Vrbniku na Krku, popričali smo s Robertom Hudulinom, pjevačem Rolin Humesa. Relativno su svježe ime na sceni, što se ne bi reklo po njihovim dobrim tekstovima, fenomenalnom glazbom koja stoji iza tekstova i zaraznom energijom na koncertima.
Ovog će se vikenda u Vrbniku na otoku Krku održati Feel So Fine Weekend festival. Za sve koji se nađu u Vrbniku, od petka do nedjelje, čekaju ih Radio Aktiv, Irena Žilić, M.O.R.T., NLV te J.R.August i Stray Dogg iz Beograda kao poseban gost festivala.
Spomenutima će se u serviranju glazbenih delikatesa pridružiti i bend Rolin Humes. Iako iza sebe imaju samo dva albuma (Rolin humes welcomes you to the Penultimate Supper 6/8 i Rolin Humes presents rolin Blues), riječ je o dobro uvježbanim glazbenicima između kojih se stvorila glazbena rock-blues kemija.
O bendu i o nadolazećem festivalu na Krku popričali smo s pjevačem, tekstopiscem i klavijaturistom grupe, Robertom Jamesom Hudulinom, koji uspješno na svakom koncertu zarazi publiku svojom karizmom i energijom, u čemu mu jako dobro pomažu dečki iz benda.
Život ti je bio dosta jezgrovit i prije, takorečeno, projekta Rolin Humes, pa nam reci kako ti je izgledao život prije faksa, a potom život u Engleskoj i Švicarskoj nakon što si završio studij saksofona na glazbenoj akademiji?
Izgledalo je vrlo uzbudljivo i nesigurno. Svako moje seljakanje, odnosno selidba, bila je samo zbog glazbe. To je bio jedini moj cilj, pronaći bend koji bi svirao muziku koju ja radim i to je bio razlog što sam bio u Engleskoj i u Švicarskoj jedno vrijeme, ali prvenstveno u Engleskoj, pošto sam ju smatrao svojom obećanom zemljom. Dvije godine sam proveo gore, bilo je stvarno super, ali bend ipak nisam našao gore, nego sam morao doći u Rijeku. I onda je krenuo Rolin Humes u ovom sastavu u kojem je danas.
Do nastanka benda je došlo slučajno u riječkom jazz klubu...
Pa da, slučajno jer sam se ja preselio u Rijeku, odnosno slučajno našao posao u školi za koji sam znao da ga baš neću voljeti, ali je jednostavno bila takva situacija da sam to morao napraviti, iselio se gore i eto. Kad nisam tražio sam našao.
Kako si se na kraju udružio s dečkima iz benda?
Postoji taj jedan, mislim još uvijek postoji, Tunel Jazz club. Trenutno više nije jazz club, sad je samo Tunel, iako tamo i dalje postoje blues sessioni, sad će sedma ili osma godina da se to održava. uglavnom, godinu dana prije nego što sam došao u Rijeku krenuo je blues session i tu smo se upoznali Emil, koji je sad na basu, Nikola, koji je na gitari i naš prvi bubnjar Dejan, tj. Deva i ja. Došao sam jednom slučajno, rekli su mi da je to jedini klub u kojemu se svira u Rijeci i stvarno sam bio oduševljen njihovom svirkom i kako smo se upoznali, tu sam večer odsvirao par svojih pjesama. Njima se svidjelo to što ja radim i tako je krenulo. Nekako sve slučajno.
Tekstopisac si benda. Jesu se članovi benda uklopili u tvoju viziju kako bi htio da ti pjesme budu odsvirane ili je trebalo doći do nekih kompromisa u aranžiranju pjesama?
Nije to bio kompromis. Jednostavno ono što su oni dali u te pjesme, to je bilo to, tako da je tu bilo prilagodbe i s njihove i s moje strane. Nekako je kliknulo iz prve. Kad smo prvi put svirali zajedno, mi smo odmah kliknuli u tom trenu, bez da smo ikada prije svirali zajedno. To je sve spontano i bez puno muke, vježbe krenulo.
Glazbena platonska ljubav!
Tako nekako. Muzički stvarno funkcioniramo, vrlo lako to ide.
Pišeš na engleskom. Živio si u Australiji i prirodnije ti je pisati na engleskom. Misliš da bi hrvatska publika imala više interesa da su tekstovi na hrvatskom i smatraš li uopće Hrvatsku plodnim tlo za rock blues glazbu?
Da smo na hrvatskom jeziku, definitivno bi nam bilo lakše u samom početku, pošto bi znali na šta se točno trebamo koncentrirati, odnosno u regiji, na ljude koji razumiju i pričaju taj jezik. Što se toga tiče bilo bi nam lakše i definitivno bi nam bilo lakše potpisati ugovor za neku kuću i izdati album, što bi vjerojatno proizašlo boljim PR-om i boljom promidžbom nas i naše muzike. A sad, pošto je to na engleskom, naše kuće baš nemaju prevelikog interesa pokušati muziku na engleskom profurati vani. Koji je točno razlog tome, ja ne znam. Sami ugovori koji oni nude bendovima su jako, jako loši. Kad radite na hrvatskom jeziku, onda baš i nemate nekog izbora, ali pošto mi radimo na engleskom, cilj nam je, osim regije, i širi svijet, tako da se nadamo nekom izdavaču izvana. Što se tiče nas, ima i interesa, ima i publike za rock muziku u Hrvatskoj i zemljama oko Hrvatske, samo je stvar što ta muzika nije dovoljno zastupljena u medijima. Ja mislim da je to glavni problem, to je moje skromno mišljenje. Možda sam u krivu, ali mislim da je to najveći problem trenutno.
Niste još dobili zasluženu afirmaciju u Hrvatskoj, no kako se kanite probiti na inozemno tržište? Svirali ste u Rumunskoj, u Americi na International Blues Challengeu, kakve su tamo bile reakcije publike?
U Rumunjsku su nas ponovno zvali, za polovicu jedanaestog mjeseca. Bili smo i u Njemačkoj, odnosno u Berlinu, u Slovačkoj i u Americi, gdje nas je publika stvarno super prihvatila, na naše veliko zadovoljstvo. Što je najbolje od svega, osim tog Blues International Challengea u Memphisu, mi smo još imali dvije svirke prije toga u Atlanti i Muscle Shoalsu, gdje smo mogli osjetiti kako nas je publika fenomenalno prihvatila. Vlasnica jednog kluba nas je pozvala da ostanemo još bar deset dana da nam sredi neke svirke okolo. Nažalost, tad nismo mogli ni financijski i sve to. Uglavnom, ostali smo u kontaktu, tako da se nadamo da ćemo ubrzo opet tamo. Bilo bi lijepo. Radimo trenutno na tome da napravimo neku mini turneju po europskim zemljama, nadam se da ćemo biti uspješni u tome.
Za PR-ovcem i menadžerom još bezuspješno tragate?
Imali smo jedno kratko vrijeme jednog menadžera, sad smo ponovno single. I dalje tragamo za nekim tko voli to što mi radimo jednako kao i mi, tko bi se stvarno potrudio tu muziku profurati u Hrvatskoj, a i prvenstveno vani, pošto nam je želja po cijelom svijetu svirati. Nadamo se da će netko biti zainteresiran.
Imate dva albuma iza sebe, oba na visokoj razini, bi li mogao odabrati svoje najdraže pjesme, ako uopće možeš izdvojiti favorite? Koje vam je pjesme najdraže svirati na koncertima?
To mi je vrlo teško, Većinom kad napravimo neku novu stvar, onda nam je ona u tom trenu najdraža. Mogu reći da publika možda najbolje reagira na naše najdulje pjesme, imamo pjesmu Irene s kojom većinom završavamo, ona traje oko 11 minuta, na nju ljudi stvarno super reagiraju i imamo jednu koja traje 18 minuta na koju također ljudi jako dobro reagiraju (I don't know what I don't wanna know and I don't go where i don't wanna go), tako da bi nekako te dvije pjesme sad izdvojio, iako je to vrlo teško reći, pošto sam subjektivan prema tome. Bar mi se čini da publika na te dvije nekako najbolje trza.
Tebi osobno je vjerojatno teže izdvojiti, pošto si uz svaku vezan..
Ovisi o trenutku. Nekad su mi sve te pjesme bezveze i nekad se pitam zašto sam se uopće trudio oko toga, onda dođem do faze kad mi to budu fenomenalne stvari, to se stalno izmjenjuje. Što se tiče samog sviranja tih pjesama, to mi je ogroman gušt. Pogotovo kad publika reagira i kad nas nagradi pljeskom, onda je to stvarno fenomenalan osjećaj.
Ne bi se bavili time da nema takve satisfakcije na kraju krajeva. Gdje vam je najdraže nastupati i što je za vas definicija dobrog koncerta, često spominjete Split kao najdraže odredište?
Nekako se u Splitu desila nekakva kemija, iako ne znam kako i zašto. Ima tu i drugih gradova, u Kninu nam je bilo super, u Đakovu također, ali u Splitu se nešto desilo. Često sviramo tamo i uvijek bude super, ovo ljeto smo već dva puta bili. Ljeti je super svirati u Splitu i općenito na Jadranu, pošto ima dosta turista i ljudi izvana. To je isto jedan način da proširimo svoju muziku, kad već mi ne možemo svirati vani, onda da već možemo svirati ljudima koji su izvana. Reakcije tih ljudi su super. Svi kažu da je lako svirati po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj... Nadamo se da će nas čuti jednom neki turist, koji je ujedno i agent. Da se vratim na Split, desila se tu neka kemija, nismo ni sami svjesni toga. Možda je to malo temperamentnija publika, pa tako i reagira, što nama godi, pa i mi damo onda više no što možemo. Sigurno se tu nešto desilo.
Sa splitskim koncertima nemate problema, no jeste možda negdje drugdje imali kakvih neugodnih iskustava?
Na sreću, nismo nikad imali neugodnih iskustava. Jedino nam je jednom bila nekakva racija dok smo svirali, ali ne zbog nas. Jednostavno su prekinuli koncert na nekih 45 minuta dok su oni to obavili i onda smo mi poslije nastavili. To je bilo jedino neugodno iskustvo, iako to nije bilo ništa po nas problematično.
Neka tako i ostane! Čime se inače bavite, osim s glazbom?
Nastojimo se baviti samo time. Ja se osobno, doslovce, samo time bavim. Uložio sam svu životnu energiju u to, no pošto sam s Korčule gdje imam masline i lozu pa se time bavim kad uspijem. Što se tiče ostatka benda, pošto su svi studenti, svima je uz faks bend vrlo visoko na listi prioriteta. Uložili su jako puno u to i nadam se da će nam se to i vratiti.
Nadam se da ćete moći dostojno živjeti samo od glazbe jednog dana, ipak to zaslužujete. Za kraj, uputi neki poziv za Feel so Fine festival, koji će biti ovaj vikend na Krku u Vrbniku.
Sviramo u subotu, 1.8., nadam se da će biti puno svih mogućih nacija u Vrbniku za vikend. Mi se veselimo ponovnom povratku na Krk, gdje smo zadnji put svirali prošle godine baš u gradu Krku, tako da se veselimo Vrbniku i nadam se da će biti... to jest ne nadam se, nego će sigurno biti fenomenalno. Momci su se stvarno potrudili to dobro organizirati i ja vjerujem da će se svi izvođači potruditi da ovo bude jedan veliki event.
Da nisam nikad čula za njih, zbog Robertove skromnosti rekla bih da je riječ o nekom seoskom bendu koji svira na vatrogasnim feštama i ribarskim večerima. Međutim, Rolin Humesi sa svojim fantastičnim pjesmama i dobrom vibrom na koncertima zaslužuju biti više pretenciozni i zaslužuju blistavu budućnost, ne samo na hrvatskoj, već i na svjetskoj sceni. Skroman kao pastir koji se bavi ojkanjem u Dalmatinskoj Zagori, a na pozornici osvaja publiku poput Freddiea Mercuryja.
Kako se moj komentar ne bi pretvorio u puko subjektivno mišljenje neke wanna be novinarke, poslušajte u nastavku njihovu pjesmu ili svratite za vikend na festival i sami se uvjerite!
