Dvije, tri, dvanaest o životima zapetljanima u monotoniji

Nema, neka i ne bude knjiga je mađarske spisateljice Edine Szvoren objavljena 2012. godine, a hrvatsko nam izdanje, u prijevodu Xénie Detoni, donosi Naklada Ljevak. 2015. godine knjiga je dobila Nagradu Europske unije za književnost.

Nema, neka i ne bude zbirka je dvanaest sasvim nepovezanih priča na skoro 240 stranica. Kako stoji i u samome sažetku, autorica priča priče o ljudima i njihovim svakodnevicama, mislima, osjećajima i neosjećajima, unutarnjim borbama, razočaranjima i rijetkim veseljima. Tu imamo šutljive ljude koji se oglase jedino na ono u što se zna da se ne dira, stranice dnevnika jedne djevojke koja nam iznosi svoje strahove, ženu koja cijelo vrijeme žmiri na muževo dugogodišnje pijančevanje, oca koji negira kćerkina sjećanja, oca koji ne razgovara sa sinom, pa opet oca kojem ide na živce cmoljenje njegove kćeri, majku i dijete koji su se doselili u Njemačku i ne nailaze na razumijevanje člana obitelji, pronalaženje ljubavi u smrti, ženu koja priča o životu s roditeljima itd.

– Bojim se zato jer u njoj nema ničega čega bi se bilo tko morao bojati. No ja se bojim da bi se ona mogla pretvoriti u nešto čega se već mora bojati.

No ono što sva poglavlja i svi likovi unutar tih poglavlja nose zajedničko jest njihov unutarnji tok misli, osjećaja, pa čak i tikova i nekih nesvjesnih radnji koje autorica zapravo jako kristalno i glatko opisuje. Ona kao da se cijelo vrijeme nalazi u umovima likova i savršeno bilježi taj vrtlog misli koje prolaze u skoro pa monotonim situacijama. U onim minutama kad sam se više pravila da čitam, uspjela sam samu sebe pronaći u tom nekom zapetljanom klupku misli i osjećaja koje prolazim kad npr. svaki dan idem istim putem do faksa ili se svađam s nekim jako mi dragim. Više sam puta htjela ponoviti taj isti tok misli nakon što se neki događaj odvio – kako sam se osjećala, što sam mislila, što sam rekla, jesam li zaista rekla ono što sam mislila, što zapravo mislim, zašto su mi suze potekle baš u tom trenutku, jesam li možda previše rekla, ili možda premalo?

Foto: Aleksandra Matura/Studentski.hr

– Ponekad nemam snage da se borim protiv suhoće kože, protiv svojih grijeha i protiv prijateljstava.

Možda bi upravo autorica uspješno zaplovila tim tokom i uspjela zabilježiti sva unutarnja previranja, baš kao što je to učinila sa svojim likovima zapetljanima u monotoniji svakodnevice, sukobima s bračnim partnerima, odnosima s djecom i obitelji, zamjeranjima jedni drugima. Čitajući Nema, neka i ne bude nisam mogla pobjeći od pitanja koliko su zapravo zdravi naši životi u takvim monotonijama i donekle nezdravim odnosima s drugim ljudima, ponajprije članovima obitelji – nebitno jesu li to naši očevi, majke, djeca, ujne, ujci, bake, djedovi. Koliko im puta nešto nismo mogli reći jer, eto, oni su naša obitelj? I koliko puta smo se loše osjećali baš zbog toga što trpimo njihove hirove i tikove, koji i njih vjerojatno muče baš kao i nas same? 

– Zavidim onima koji se mogu i znaju iznenaditi, a ako se radi o cvijetu, onda i cvijetom. Tako nešto nije baš dano svima.

Baš kao što je Friedrich Nietzsche svojem djelu Tako je govorio Zaratustra udijelio podnaslov Knjiga za svakoga i ni za koga, sličan bih opis dala i Edininoj Nema, neka i ne bude. Možda knjiga stvarno nije loša kakvom sam je isprva smatrala, možda sam je samo dobila i čitala u krivom trenutku zbog čega se nisam mogla povezati s likovima iz priča i samom autoricom. Od ukupno dvanaest, možda sam se uspjela pronaći u jednom ili dva poglavlja, a jednako je tako i s njihovim razumijevanjem. No na kraju krajeva, zar nisu i naši životi takvi? Puni krivih trenutaka, prožeti nerazumijevanjem, kako od strane drugih, tako i sebe samih.