Baba Mara

Slovom za svoj zavičaj je natjecateljsko-humanitarni projekt koji je u siječnju organizirala koordinacija zavičajnih studentskih udruga Sveučilišta u Zagrebu. Nedavno smo izvijestili o tome tko su pobjednici natječaja, a sada vam donosimo priču koja je proglašena najboljom (i ostale nagrađene priče će doći na red!).  

                                Baba Mara 

„A valjda ovako kuća živi.“ Kad god mama u nešto nije sigurna, uvijek mene uvjerava u to. „Ko bi se inače za nju brinuo, propala bi, jel nije tako?“ Nešto tako uvijek kaže kad prolazimo kraj babine kuće u Donjim Andrijevcima. Nakon što je baba umrla nije više tko imao živjeti u njoj, pa su je mama i tetka prodale, ali mamu uvijek malo grize savjest zbog toga. Nema više zelene kapije – sad je smeđa - ni bijele fasade sa zelenim mrljama od nedozrelih oraha kojima sam je svojedobno gađao jer mi je bilo dosadno i zbog čega je mama vikala na mene. Najvažnije, nema babe koja sjedi pred kućom. Ne znam je li još uvijek tako, ali kad sam bio dijete stereotipno ime za baku je bilo Mara. Kada bi netko rekao „baba,“ netko drugi bi nadopunio „Mara.“  Ja sam uistinu imao baku koja se zvala Mara. Naravno, ime joj je bilo Marija, ali to „Mara“ je otkad sam znao za nju bilo toliko ustaljeno da sam jednom pitao mamu „A jel njoj baš pravo ime Mara?“ U početku sam je oslovljavao s „baka,“ jer su se ljudi zgražali nad tim da se nekoj starici kaže „baba,“ dok nisam čuo kako je rođaci iz Dalmacije zovu „baba Mara,“ što je zvučalo smiješno i ne tako dječje. Mama je bila preneražena kad sam je i ja počeo tako zvati, a ni babi nije bilo osobito drago, no s vremenom su svi to prihvatili, a i njoj samoj je postalo svejedno. Uostalom, baka zvuči kao nekakva slabašna starica s krunicom u ruci kakvih ima na svakom koraku u selu, a baba Mara to nije bila. Baba Mara je bila institucija. Bila je pretila, štoviše, bila je ogromna, pogrbljena gotovo pod pravim kutom, od guše joj se uopće nije vidio vrat, imala je široka otečena stopala, kratke i debele šake i tako velike podlaktice da joj je bratić jednom rekao „Ja mislio da to držiš unuka u krilu, a ono ruka.“  Sve žene u mojoj obitelji strahuju da ih to čeka. Više od svega voljela je paradajz supu:  „Dobra supa, treći dan s konja ruši!“ Nitko nije točno znao što to znači ali sam si ja to ovako prevodio: Čak i kad bi odstajala tri dana, i treći dan bi je netko probao sjedeći na konju – srušila bi ga s konja koliko je dobra. Znala je sve što se događalo selu - Da je šlagiralo Slavicu Kižmiškovu, da se mala Špeharova sinoć u pola dvanaest klebarila s nekim bećarima i da je na krštenju kod Perijaševih bilo šest auta – a cijeli dan bi u počnama sjedila na drumu lapiškom mlateći muhe po sebi. Ponekad joj informacije doduše i  nisu bile sto posto egzaktne;  kada sam imao devet godina, kada sam počinjao slušati hip hop, pitala me je „A koji ti je taj na majici?“  Ja sam ponosno odgovorio „Pa Eminem,“ a ona me je uvjeravala da je taj nekidan imao nastup tu u selu. Nakon nekog vremena izišao sam iz kuće i vidio plakate za koncert Kiće Slabinca. Baba se sa svima svađala. Njoj nitko nije ništa osobito zamjerao, ali ona je zamjerala svima. Tako nam je primjerice branila da kupujemo sladoled od „sladoledara bajkera“ (Andrijevcima su prolazila dva sladoledara: jedan koji je imao nekakav bicikl na čijem prednjem dijelu je bila škrinja za sladoled, i drugi koji je imao slično takvo vozilo ali umjesto bicikla se nalazio motocikl) jer se s njim posvađala. Usto je tvrdila da taj njegov sladoled nije dobar jer gorivo iz motora uđe u škrinju i pomiješa se s njim. Također je u svakoj prilici znala reći nešto neprikladno. Kada je moja sestra trebala roditi ona je odmah napomenula da je neka žena u selu prošli mjesec rodila mrtvo dijete. S druge strane, jako je voljela djecu. Isključivo „svoju“ djecu, prema tuđoj nije bila izrazito blagonaklona. Bila je čak i pomalo škrta prema drugim ljudima, ali je uvijek davala djeci. Pod djecom smo se podrazumijevali moji rođaci iz Knina, moje sestre i ja. Čak sam jednom našao papir na kojemu su bili popisani troškovi, a ispod toga:

„200 Tamari
200 Marku
200 Reni
200 Karlu
200 Dragani
200 Lari
200 meni.“

Čak i prije no što bi penzija stigla, napravila bi popis koliko će kome dati, te je i sebe stavljala na njega, kao da smo svi ravnopravni s njom u primanju njene penzije.  Dida je umro kada sam imao deset godina, a također je bio velikodušan. Osim što bi nam davao novce, često bi išao na vašar i donosio nam nekakve turske čokolade. Unatoč njegovoj najboljoj volji, pojam „čokolada s vašara“ je i puno godina poslije ostao referenca za groznu čokoladu. Kada bih pitao sestru imamo li kakvih slatkiša, a ona odgovorila „Samo čokolade s vašara,“ bilo bi to kao da ih nemamo uopće, ako ne i gore. Dok je dida bio živ imali su svinje, kokoške i zečeve. Ja sam se volio igrati sa zečevima, a jednom sam i jednog zeca proglasio svojim, ali kada sam idući puta došao nije ga bilo. „Pobjegao.“ Nakon nekog vremena sam uočio da su im ti zečevi prilično često „bježali.“ Nakon didine smrti to više nije bio pravi seoski život, imala je televizor – iako je pljuvala po njoj, uvijek je gledala „Esermaldu“ – sve je kupovala u trgovini i nije više bilo životinja, samo mala bašča. Nakon nekog vremena je otišla živjeti kod tetke u Knin. Stalno joj je nedostajala njena kuća, a jednom nakon toga su je odveli tamo. Malo je bila kod kuće, otišla je na groblje, vidjela se s babom Jelom i vratila se u Knin. Na povratku je rekla „Evo meni moga Knina.“ Kada je baba umrla, tetka i mama su prodale kuću. Tetka je otplatila dugove, a mama je kupila namještaj za stan u Zagrebu u kojem sada stanujem. Ljudi koji sada žive u kući se brinu za nju. Štoviše, bolje nego baba Mara. Valjda ovako kuća živi.