Slučaj u zagrebačkoj školi: Što je nastavnik trebao učiniti?
Pognute glave, skrivajući suzne oči pod šiltericom i gutajući knedlu po tko zna koji put, Luka šutke gleda ispred sebe i ne govori ni riječi. „Daj, Luka! Pa kaj se odmah ljutiš, ha?“ laktom ga bockajući, njegova kolegica iz klupe ne može suspregnuti smijeh. „Ove godine pitaj Djeda Mraza da ti pokloni pubertet, al' onaj muški! Da ne plačeš kao cura.“
Pognute glave, skrivajući suzne oči pod šiltericom i gutajući knedlu po tko zna koji put, Luka šutke gleda ispred sebe i ne govori ni riječi. „Daj, Luka! Pa kaj se odmah ljutiš, ha?“ laktom ga bockajući, njegova kolegica iz klupe ne može suspregnuti smijeh. „Ove godine pitaj Djeda Mraza da ti pokloni pubertet, al' onaj muški! Da ne plačeš kao cura.“
Ponedjeljak je ujutro i učenici jedne zagrebačke osnovne škole mahom su ispunili njene hodnike. Na oglasnoj ploči u predvorju dočekuju ih oglasi za instrukcije iz matematike, hrvatskog i stranih jezika, poziv na božićnu predstavu, informacije o treningu nogometa i plesnoj školi. Iz hodnika povremeno dopire kakav glasniji smijeh, pozdrav, zvuk protrčavanja do učionica. Ništa neobično ni ovog jutra.
Prije početka nastave u jednoj od učionica, iz stražnjih klupa dopire pitanje: „Hej, Luka! Čujem da si odradio plesnu točku ovaj vikend. Posudiš baletne papučice mojoj mlađoj sestri?“ Snažan grohot poput jeke odzvoni čitavom učionicom.
Pognute glave, skrivajući suzne oči pod šiltericom i gutajući knedlu po tko zna koji put, Luka šutke gleda ispred sebe i ne govori ni riječi. „Daj, Luka! Pa kaj se odmah ljutiš, ha?“ laktom ga bockajući, njegova kolegica iz klupe ne može suspregnuti smijeh. „Ove godine pitaj Djeda Mraza da ti pokloni pubertet, al' onaj muški! Da ne plačeš kao cura“, nastavlja netko odostraga. Luka polako utone u stolac, upijajući šale poput spužve, sve dok nastavnik polako ne zaustavi buku i započne nastavu. Učinio je to učitelj bez komentara jer ništa se neobično nije dogodilo ni ovoga jutra.
No, dogodilo se i više od običnih šala i zadirkivanja među učenicima. 14-godišnji Luka nije pretrpio samo lavinu neukusnih komentara na svoj račun. On je bio žrtva rodnih stereotipa, ali nije dobio zaštitu ni svoga nastavnika.
Što je nastavnik trebao učiniti?
Stereotipna podjela, primjerice sportova (npr. nogomet je za dječake, a ples je za djevojčice), rezultat je uvjerenja nastalih u obitelji, medijima i drugim utjecajnim okolinama. Djeca će ih, jednom kada i sami prihvate takva uvjerenja, prenositi svojim ponašanjem drugima i tako nastaviti stvarati stereotipe. Uloga nastavnika jest to prepoznati na vrijeme i suzbiti te tako pozitivno utjecati na njihovu samosvjesnost, interese i uvjerenja o budućim zanimanjima.
U ovoj je situaciji, primjerice, komentar nastavnika mogao biti: „Dečki, možda ne znate, ali ples također spada u sportske aktivnosti i vjerujte mi, kad budete stariji, svima će vam biti žao ako nećete znati osnovne plesne korake. Kako ćete npr. plesati na maturalnoj zabavi sa svojim simpatijama?”
Sugestija o učiteljevoj intervenciji prijedlog je s digitalne platforme Treniraj trenera, interaktivne obrazovne platforme nastale u sklopu projekta Jednakost IN stereotipi OUT – nastavnici za buduće generacije. Riječ je o projektu namijenjenom otklanjanju rodnih stereotipa u školama, a predviđen je za nastavnike razredne i predmetne nastave, stručne službe u osnovnim školama i odgajatelje u vrtićima diljem Republike Hrvatske. Uz platformu Treniraj trenera, na stranicama projekta dostupni su i ostali edukacijski materijali u vidu video galerije i digitalne knjižnice, a sve s ciljem da škole postanu važno mjesto usvajanja načela rodne ravnopravnosti i europskih vrijednosti od najranije dobi.
