Slučaj iz Srbije pokazao nam je da odgajamo djecu koju ne poznajemo
Djeca danas imaju mobilne uređaje, internet, mogućnost pristupa raznolikim sadržajima. Utjecaj okoline se može neutralizirati ako s djecom razgovaramo o toj okolini. Sklanjanjem im samo dajemo prostor da odlučuju sami, a ovo se dogodi kada do toga dođe.
Djeca danas imaju mobilne uređaje, internet, mogućnost pristupa raznolikim sadržajima. Utjecaj okoline se može neutralizirati ako s djecom razgovaramo o toj okolini. Sklanjanjem im samo dajemo prostor da odlučuju sami, a ovo se dogodi kada do toga dođe.
Događaji iz Srbije izuli su nas iz cipela, a pitanje koje nam se vrzma nad glavom je o tome kakve pojedince odgaja ovo društvo.
Očit je nedostatak kritične mase, koji se očituje u deprivaciji kritičkog razmišljanja i medijske pismenosti, odnosno u činjenici gdje mladi nerijetko upijaju informacije iz vanjskog svijeta te ih naprasito integriraju u svoje identitete. Te informacije u nekom trenutku postaju gradbene jedinice njih samih, postaju njihova htijenja, želje za dokazivanjem i na kraju – akcije i postupci.
Slučaj s dječakom iz Srbije nije izdvojen slučaj, mnoga djeca su u svoje spomenare zapisala kako se nekoga žele ''riješiti'', mnoga djeca su razmišljala o oduzimanju vlastita života i o sličnim po život opasnim radnjama.
Ono što moramo imati na umu u tom slučaju jest činjenica da se takvi stavovi ne formiraju preko noći, a rezultat su nedostatka rasudbe dobrog od lošeg, odnosno dobrog od lošeg rješenja.
U ovoj konkretnoj situaciji mnogi su pohrlili uprijeti prstom u medije, poticati na peticije za gašenje tamošnjih televizijskih kuća i medija, međutim rijetko se govorilo o pasivnom odgoju kojim stvaramo djecu koju ne poznajemo.
Ne poznajemo njihove stavove i vrijednosti, a do toga je došlo jer im nerijetko ne dajemo prostor da ih izraze. Obitelj i škola su povezani društveni entiteti s vrijednostima koje se prelijevaju. U školi je isto to dijete samo u jednoj dodatnoj ulozi – ulozi učenika koji će propitkivati svijet oko sebe onoliko koliko ga se o tome motivira kod kuće.
I nemojmo misliti da je dovoljan poneki „tu i tamo razgovor” o tome što se zbilo u školi. To nam po prirodi uključuje filter kroz koji propuštamo informacije samo kako bi zadovoljili formu. Na koncu, ne čujemo to dijete dok možda ne kaže: „Ubit ću ih.” Međutim, to se neće desiti i nitko to neće reći, barem ne onim ozbiljnim tonom da to shvatimo ozbiljno.
Prešutjet će, u dječjoj je prirodi prešutjeti stvari za koje smatra da bi mogle naići na roditeljsku osudu. Isto kao što su brojni od nas nekada prešutjeli ocjenu, tako će se prešutjeti i gnjev prema razrednoj okolini i djeci s kojom se dijeli školski prostor.
Prešućivanje i gnjev su obrasci koji se moraju spriječiti, a na koncu se do toga dolazi samo pravovaljanom i pravovremenom komunikacijom. Na koncu, samo tako možemo kod djece poticati kritičko razmišljanje, odnosno način rasuđivanja i preispitivanja stvari koje mogu pomoći kod donošenja odluka.
Kritičko razmišljanje potiče na objašnjavanje veze između ideja. Kada je riječ o dječaku iz Srbije, u korelaciju se dovodi vršnjačko nasilje, je li tome tako, još uvijek ne znamo, međutim i da jest – činjenica da se s djetetom radi na razvoju kritičkog razmišljanja znači da isto to dijete u tom trenutku propitkuje je li korištenje vatrenog oružja u pozitivnoj korelaciji s rješavanjem problema zlostavljanja. Jasno bi došlo do zaključka da nije, a ako ne bi bilo sigurno, još jednom bi pitalo roditelje.
Također, uloga roditelja je tu isto razmišljati kritično. Ne kažnjavanjem ili upiranjem prsta u sustav, već pokušavanjem dolaska do zaključka je li riječ o nekom većem problemu i jesu li oni kompetentni utjecati na njegovo rješavanje. Ako ustvrde da nisu, a vjerujem da većina neće biti, to je dobar razlog da se alarmiraju stručnjaci unutar školskog sustava – psiholozi i pedagozi koji nisu zločesti tete i stričeki kod kojih odlaze samo zločesta djeca, već produžena ruka kućnog odgoja.
Anton Pavlović Čehov jednom je rekao:
Ako u prvom činu na zidu visi puška, u trećem činu ona mora opaliti. Ako neće, onda nema razloga da visi na zidu.
Načuli smo da je dječak išao u streljanu, međutim boravak u streljani u ovom slučaju očito nije bio shvaćen samo aktivnost slobodnog vremena, već priprema za ono što se dogodilo, a dogodilo se ubojstvo, čak osam ubojstava.
Međutim, nije moralo tako biti, isto kao što Čehov nije morao biti u pravu. Samo da se djetetu objasnilo da puška može biti i ukras te sportski rekvizit, kakav takav, te da ljudi nisu lovina.
Dakle, nisu krivi mediji, nisu krivi televizijski prijenosi upitnog sadržaja, ništa opipljivo. Kriva je očita deprivacija kritičkog razmišljanja, rasudbe dobrog od lošeg.
Kriva je činjenica da oko sebe stvaramo male sljedbenike koji ne propitkuju. Činjenica je da djecu previše pokušavamo „sklanjati” od brojnih stvari jer su opasne za njih, ali poanta nije u sklanjanju - poanta je u suočavanju. Poanta je u razgovoru. Pusti im Zadrugu, tamošnji poznati reality show, pa razgovarajte s njima o tome što u plasiranju takova sadržaja nije dobro. Pustite im izjavu nekakve osobe iz svijeta showbusinessa pa komentirajte što je u toj izjavi društveno propitujuće. Sklanjanjem ne postižemo ništa i ništa nećemo postići. Djeca danas imaju mobilne uređaje, internet, mogućnost pristupa raznolikim sadržajima iz okoline. Utjecaj okoline se može neutralizirati ako s djecom razgovaramo o toj okolini. Sklanjanjem im samo dajemo prostor da odlučuju sami, a ovo se dogodi kada do toga dođe.
