Pismo anonimne studentice Bojanu Glavaševiću

Prije nekoliko dana objavili smo istraživanje o stavovima studenata o braniteljskim prosvjedima.

Sinoć je na mail redakcije Studentskog.hr stiglo pismo upućeno pomoćniku ministra branitelja, Bojanu Glavaševiću.

Pismo je napisala anonimna zagrebačka studentica potaknuta, ali i zabrinuta, aktualnim prosvjedima hrvatskih branitelja. 

VEZANO

Zaklada hrvatskih branitelja raspisala natječaj za dodjelu mjesečnih potpora srednjoškolcima

---

Pismo mlade studentice pročitajte u nastavku:

Poštovani gospodine Glavašević,

kao građanka Republike Hrvatske, željela bih Vam se ovim putem obratiti, zabrinuta i uznemirena aktualnim događanjima.

Vi ste kao osoba u Hrvatskoj poznati ponajprije kao sin velikoga Siniše Glavaševića, neustrašivog prenositelja istine u najtežim, najmračnijim i najbezizglednijim ratnim trenutcima. Čovjeka čija je žrtva postala simbol nepravednog stradanja u Domovinskom ratu.

Njegovi literarni tekstovi i danas plijene našu pozornost svojom jednostavnošću i aktualnošću, svjedočeći o nepravdi, ljudskoj patnji, ali i o pronalaženju smisla i nade u svemu tome. 

Rođena  sam 1991. godine, u vrijeme početka Domovinskog rata. Kako sam odrastala, polako sam stjecala znanje i razumijevanje o tome što se tada događalo. U školi smo čitali Priče iz Vukovara. Čak sam dijelove i recitirala napamet. Mislim da mogu reći da smo bili sretna djeca, jer smo odrastali u Domovini koja se uspjela obraniti i opstati, koja je mogla nakon svega toga – živjeti.

Danas, kada, nakon procesa odrastanja, imam pred sobom zaokruženu sliku Domovinskog rata, mogu reći da moje poštovanje prema žrtvi branitelja ne jenjava. Naprotiv, ispunjena sam neizmjernom zahvalnošću i divljenjem prema onima koji su s gotovo luđačkom hrabrošću, tada, jedva naoružani i opremljeni, stali pred mnogostruko brojnijeg neprijatelja, opremljenog naoružanjem čitave bivše zajedničke države. Prema ljudima koji su se odrekli svega i stali pred nadirući užas da bi zaštitili našu malu zemlju; domove i ljude, obitelji i nas djecu. Prečesto sve što imamo smatramo samorazumljivim, ne pokušavajući shvatiti što bi bilo da njih nije bilo, ili da nisu uspjeli. Kako zahvaliti onima bez čije odlučnosti i žrtve ne bih danas živjela u slobodi, u cjelovitoj Domovini, niti u demokraciji, ali, najvažnije od svega, ne bih imala spoznaju o važnosti žrtve, ne bih imala život ispunjen ponosom i zahvalnošću za ono što mi je darovano, i čežnjom da se s takvim žarom i ljubavlju borim za sve što je istinito, pravedno i ljudsko? 

Sada, u ovim danima, vidim te ljude kako stoje na ulici i prosvjeduju. Mnoštvo ljudi koji – usprkos svom invaliditetu, bolestima i godinama – danima stoje na kišama i hladnoći. Gledajući taj prizor, pitam se što se to događa danas s njima – kako smo im to mi, kao društvo, uzvratili za njihovu žrtvu? Kako to da ono što sam otkrivala i upoznavala kroz svoje odrastanje, shvaćajući sve više važnost njihove žrtve, nije prepoznato i u društvu i ugrađeno u institucije države, u ponašanje i djelovanje dužnosnika?

Izgleda kao da smo, sada kada imamo uređenu državu, njih izopćili – zaboravljajući temelje na kojima stojimo. Mi idemo dalje, nekim "naprednim" putem, ostavljajući njih da stoje na ulici. 

Gledajući taj uznemirujuć prizor, s užasom mi u misli dolaze riječi Vašega oca, kao da su upravo sada ponovno aktualne: Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio ... i to samo zato što u ovome vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Nema dovoljno ljubavi za one čija je nesebična ljubav osigurala postojanje države Hrvatske? Zar je moguće?

Moram reći da ne želim živjeti u državi koja bi zaboravila na njih i izopćila ih, jer takva država za mene nema smisla. Ona bi bila u suprotnosti s onim što što smatram osnovnom ljudskošću, ona bi tražila od mene da ostavim po strani svaki osjećaj dužnosti i zahvalnosti i da prigrabim za sebe sve blagodati koje mi se pružaju, zaboravljajući tko ih je i kako osigurao. Ona bi bila u suprotnosti s onim vrijednostima ljubavi i sebedarja koje nalazim utkanima u riječi i djelo Vašega oca. Kako ću normalno živjeti i raditi u toj državi, znajući da su oni, koji su podnijeli najveći teret njezina stvaranja, iz njezina života isključeni?

Jedna je gospođa umrla čekajući, u neizvjesnosti, na nekakav odgovor. Koliko će još ljudi umrijeti prosvjedujući u ovakvim uvjetima, koliko će ih se razboljeti, nastradati, narušiti svoje krhko zdravlje, izgubiti ono što im je nakon rata još ostalo? Koliko je još nevolja potrebno da shvatimo koliko su nam vrijedni? 

Ako država i njezine institucije poštuju njihovu žrtvu, zar su zaista neke nesuglasice između zahtjeva branitelja i pogleda vladajućih dužnosnika toliko jake, da ih se ne bi moglo premostiti?

Jesam li u krivu kada vjerujem da moja Domovina, nakon pobjede u ratu, nakon što je obranjena i oslobođena, može nadići te teškoće, uprijeti snage i učiniti sve da bi bila sretna? A sreća ne može postojati bez zahvalnosti onima koji su je osigurali.

Jesam li pogriješila kada sam mislila da će moja Domovina, nakon svih nedaća koje je prošla, znati imati dovoljno ljubavi za sve?

Obraćam Vam se jer ne želim vjerovati da za njih, za hrvatske branitelje, u institucijama njihove i moje države, nitko više ne brine.

Obraćam Vam se jer se osjećam suodgovorna za društvo u kojemu živim, jer ne želim da se ovako nastavi.

Obraćam Vam se jer sam uvjerena da osoba, čiji se otac tako hrabro i požrtvovno, tako jasno i tako nedvosmisleno borio za čovjeka i njegovo dosojanstvo, za ljubav i mir, mora u sebi imati klicu te iste hrabrosti i težnju za tim istim vrijednostima. 

Molim Vas nemojte dopustiti da branitelji i dalje prosvjeduju, a da vi na odgovornim pozicijama djelujete kao da ih ne čujete, kao da je sve u redu.

Molim Vas nemojte dopustiti da ono u što vjerujem i za što nastojim živjeti, bude pogaženo i uništeno.

Ako se ovakav odnos države i društva prema našim braniteljima nastavi, u kakvom ćemo svijetu živjeti mi mladi? A djeca? Hoće li djeca u takvom društvu imati priliku upoznati tko su branitelji i kolika je njihova zasluga za stvaranje slobodne Domovine? Hoće li se i u njihovoj svijesti pojam Domovinskog rata i pojam žrtve branitelja doživljavati kao nešto sveto i poštovano, ili će, gledajući u ovakav odnos prema braniteljima, biti zbunjena, povezujući te važne pojmove uz nešto sporno i problematično- nešto čega se je potrebno riješiti da bi se slobodno živjelo? U tom slučaju, uskratili smo djeci pravo na istinu. Ostavit ćemo ih lišene spoznaje bez koje ne mogu s vjerom i nadom graditi poštenu i sretnu budućnost. A ako oduzmemo vjeru i nadu djeci, pred kime ćemo se više moći opravdati?

Na kraju, dopustite da Vas upitam ima li od toga, u ovom trenutku, u našoj Domovini, išta važnije? Postoji li ikoji državni, društveni ili nacionalni problem koji bi bio važniji od čovjekova dostojanstva? Od dostojanstva naših branitelja, i dostojanstva nas, kao građana i kao ljudi, koji znaju gdje se nalaze izvori i temelji našeg društva i države. Sigurna sam da ne postoji ništa važnije. Upravo ovo je trenutak u kojemu se opredjeljujemo – za ljudskost, zahvalnost i ljubav, ili za prijezir i sebičnost.

Koliko god rat koji smo prošli bio strašan, ako smo kroz njega naučili cijeniti ono što je uistinu u životu vrijedno, možemo imati koristi za sebe i društvo u kojem živimo. Prihvaćajući one jednostavne i jasne istine izražene kroz Priče iz Vukovara, koje nam je ostavio Vaš otac, možemo izgraditi sretnije društvo.

Zato Vas molim, apelirajući na Vašu savjest, na Vašu čast i na Vašu ljudskost – pokažite da je vrijednost i dostojanstvo branitelja, dostojanstvo građanina i čovjeka, iznad svakog drugog problema. Pokažite da Vam je stalo da mi mladi, djeca, i svi članovi hrvatskog društva, živimo u državi u kojoj će se znati što je dužnost i što je odgovornost. U državi u kojoj će se poštovati oni koji su za njezinu slobodu bili spremni umrijeti, i državi koja ih nikada više neće napustiti ili zaboraviti. U državi u kojoj obnašatelji najviših funkcija postupaju savjesno i odgovorno. 

Jedino je to put u sretniju budućnost.

S najdubljim poštovanjem prema Vašem ocu i njegovoj žrtvi, i s iskrenom željom da i kroz Vas blješti njegova veličina,

zagrebačka studentica.