HRVATSKA IMA DRUGI NAJVEĆI PDV U ZEMLJAMA EU

Veliko zanimanje među čitateljima izazvalo je današnje izvješće Instituta za javne financije u kojem su predstavljene stope PDV-a zemalja članica Europske unije.
Zasigurno najveće iznenađenje doživjeli su upravo Hrvati jer stopa PDV-a zauzima prilično visoko mjesto. Vjerojatno bi iznenađenje bilo manje da ministar financija nije tvrdio kako je stopa PDV-a u Hrvatskoj ista kao i u ostalim članicama EU.

Novi podaci ukazuju da je na samom vrhu ljestvice Mađarska sa stopom PDV-a od 27%, a za petama joj je Hrvatska sa stopom od 25%. Istu stopu kao Hrvatska imaju Švedska i Danska.

Ako bismo upotrijebili logiku, shvatili bismo da visoka stopa PDV-a nije toliko zabrinjavajuć podatak jer je povećanje iste vrlo popularna mjera štednje za države koje su u krizi. Povećanje stope PDV-a je najjednostavnija mjera štednje, a vrlo je popularna upravo zbog toga što će se nakon nekog vremena tema povećanja prestati provlačiti u medijima i masa će jednostavno prestati razmišljati o tome. Naravno, povećanje stope PDV-a pridonosi i opadanju kupovne moći, ali različiti marketinški trikovi koji psihološki utječu na podsvijest potrošača, a da potrošači nisu toga svjesni, pozivaju na svakodnevnu kupovinu. Time je riješen i dio problema o opadanju kupovne moći.

Primijetit ćete da su visoko na ljestvici i razvijene skandinavske zemlje poput Švedske i Danske. Te države nisu u krizi, ali mogu si „priuštiti“ visoku stopu PDV-a jer imaju izuzetno visoka socijalna davanja. Upravo zbog toga ne smijemo se u ovakvim ili sličnim segmentima identificirati s visoko razvijenim zemljama. Naime, one uvijek imaju drugo rješenje, u ovom slučaju to su visoka socijalna davanja i socijalna osjetljivost, a u Hrvatskoj ne možemo govoriti o socijalnoj zaštićenosti prema zapadnim standardima.

Hrvatska je izgubila socijalnu funkciju države jer su uvedene različite izmjene u Zakon o radu, promjene u zdravstvenom sustavu, ukidanje zdravstvenog osiguranja za studente starije od 26 godina i slično. Potonje je posebno zabrinjavajuće jer se na taj način automatski štedi na socijalno ugroženim skupinama u društvu. Ako tome pripišemo i povećanje cijena u studentskim kantinama i nepromijenjenu kvalitetu hrane, dolazimo do zaključka da država štedi na krivim mjestima.

Ulaskom u EU imali smo viša očekivanja. Naravno da nitko EU nije doživio kao čarobnu instituciju koja će trenutno riješiti sve postojeće probleme i izvesti nas krize, ali ulaskom u EU postavili smo si cilj izlaska iz krize prema modelima razvijenih zemalja. Takav način je u potpunosti pogrešan jer jedan model ne vrijedi za svaku državu. Prilično je jasno da se pozicija Hrvatske i primjerice Njemačke razlikuju u velikom broju socijalnih (ali i drugih) obilježja i da je nemoguće „preslikati“ njemački model gospodarstva ili bilo kojeg drugog važnog segmenta koji vodi visoko funkcionalnoj državi.