LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Boris Abramović

FOTO: Od žive prasadi do antikviteta: ludnica zvana sajam u Benkovcu

Benkovački sajam puno je više od obične tržnice: to je mjesto na kojem ćete naći svaki zamisliv predmet, ali i živa slika jednog svijeta koji nestaje.

Benkovački sajam puno je više od obične tržnice: to je mjesto na kojem ćete naći svaki zamisliv predmet, ali i živa slika jednog svijeta koji nestaje.

Svakog desetog u mjesecu, mali ravnokotarski gradić Benkovac teško je promašiti. Kolona automobila i kombija vodi prema sajmu na koji dolaze prodavači i posjetitelji iz cijele Hrvatske, ali i stranci.

Ja sam došao u 9 ujutro i jedva uspio naći mjesto za parking, ako volite spavati i dođete iza 10, nećete više imati tu mogućnost ― dočekat će vas kolona na cesti i prometni redar koji pokazuje da produžite dalje. Navodno lokalci nude mjesto za parking u svojim dvorištima, što uredno naplaćuju: tako je sajam postao poligon za turističke inovacije, po kojima smo i inače poznati.

Nakon što se stopite s morem ljudi koje se kreće u svim smjerovima, postaje jasno zašto je navala tolika. Može se naći apsolutno sve: od fine elektronike do peradi. 

Odmah kod ulaza je birtija s drvenim klupama, gdje ljudi svih generacija jedu janjetinu i prasetinu u kombinaciji s pivom već od ranog jutra. Još nekoliko ih već je u pripremi na ražnjevima koji se vrte pored. Za nas gradsku čeljad to djeluje kao paralelni svemir, ali seljacima i zemljoradnicima takve navike ne smetaju probavi. 

Odmah kod ulaza stoji Petar Gromeić koji prodaje remenje sa zvoncima. Iznenadilo me što je potegnuo čak iz Zagreba da dođe na sajam, ali kasnije sam shvatio da je to sasvim normalna pojava ― uostalom, već po tablicama na parkingu se vidi da ljudima napraviti parsto kilometara da dođu ovdje ne predstavlja nikakav problem. Svaki remen izrađuje ručno.

Boris Abramović / Studentski.hr

― Dolazim tu već 12 godina, ali prodaja ide sve slabije. Nema narod novaca, sad je i Uskrs blizu pa ljudi troše na hranu. Nažalost kupuju samo stari koji drže stoku ― nema više mladih, kaže Petar.

Malo dalje je još nekoliko improviziranih fast foodova koji prodaju uštipke i ćevape sa štandova i iz kombija. Tamo je i obitelj iz Sinja koja radi domaće sireve, ali ovdje je rijetko kome do razgovora; na moje opažanje da su jedni od rijetkih mlađih prodavača na sajmu, kratko odgovaraju: dođi za koju godinu, i mi ćemo ostariti.

Vidi se neka pravilnost u vrsti robe koja je poslagana po redovima, iako prilično slaba ― uglavnom svi donesu što imaju i rasporede kako znaju. Tako iz reda gdje je većinski tehnička roba čujem zanimljive pregovore prodavača s kupcem: 150 kuna za Sonyjev radio? Ti vriđaš moju struku, najrađe bi ti šamarčinu odvalijo!

Iako navikom pravog trgovca poprima lokalni dijalekt, to je Pero Božić, koji je također potegnuo ovdje skroz iz Zagreba kako bi prodao neke od radija koje popravlja. Prije je radio kao Grundigov serviser, a zna točno i koliko: 18 godina, tri mjeseca i dva dana. Njemu posao, kaže, ide odlično.

Job Fair i ove godine predstavlja mjesto spajanja talenata i prilika



Boris Abramović / Studentski.hr

― Prodaje se, kako ne. Evo, čovjek već nosi u torbi Grundiga iz 1985. Kupuju i stari i mladi: imam i puno oglasa na Njuškalu, taman je nedavno čovjek od 23 godine kupio radio iz '73. Slao sam ga u Kaštel Sućurac i dečko kaže da je prezadovoljan. Prodajem i Kineze ali to tko kupi, moja mu sućut ― objašnjava ponudu Pero.

Već mu dolaze novi kupci pa se mičem da ne smetam, radioaparati su ovdje očito vruća roba. Jedan od zadovoljnih Perinih kupaca mi u zamjenu za cigaretu daje domaće suhe smokve.

Za ljubitelje drvenih predmeta i antikviteta ovdje također ima svega: od satova, preko vaza i svijećnjaka do starih knjiga. Tu sam konačno naišao na nekog koliko-toliko lokalnog: Vinko Šuša je iz sela Kolašac u srcu Zagore, a ovdje prodaje antikvitete koje skuplja godinama.
 
Boris Abramović / Studentski.hr

― Jedno vrijeme nisam dolazio, ali sad sam tu svaki mjesec. Starine uglavnom mijenjam, ali prodaje se sve slabije. Skupljam ih već 30-40 godina: počeo sam iz hobija, a sad što nađem ― uzmem. Inače sam se bavio svačim: kožom, svilom...

Na pitanje uspijeva li se pokriti prodajom ovako nišnih predmeta, kaže ― sve teže, pogotovo jer su neki vrlo vrijedni.

― Plaća se po 400 kuna, to je previše. Trebali bi mi dati nešto samo da slikaju, a ne da uzimaju ― šali se Vinko.

Ipak, kaže da će dolaziti ovdje dok god može.

Za ljubitelje gastronomije, naravno, može se pronaći svašta: domaći pršuti i sirevi na svakom su koraku, kao i sve vrste voća, povrća i maslinovog ulja. Državne kontrole su sve strože a kazne paprene, tako da rakija ide ispod pulta.

Ima ovdje i pravih OPG-a koji dolaze prodavati i promovirati svoje proizvode: njima je vrlo drago predstaviti ponudu. Tako Danka Subašić, kao predstavnica Ribe Dražin iz Kaštel Kambelovca, objašnjava da njihova jela od ribe kupuju stalni kupci, ali i stranci. Od proizvoda, kaže, ima svašta.

Boris Abramović / Studentski.hr

― Kod nas se sve bazira na slanoj i mariniranoj ribi: slani inćun, slana srdela i pepe fiš, odnosno inćun u paprici ― to je naš patentirani i zaštićeni proizvod. Od mariniranih imamo marinirani inćun, trlju, hobotnicu, lubinu. Prodajemo i  nešto dimljenih proizvoda, konkretno dimljene dagnje i kozice. Ljeti uglavnom ide marinirana riba jer je svježija i lakša, a zimi dimljena jer je slanija. Imamo i bazu za crni rižoto, gdje se treba dodati samo kuhana riža ― ponosno predstavlja svoje proizvode Danka.

Na samom kraju sajma nalazi se dio sa živim životinjama, koji je ujedno i najživlji: svinje skviče dok ih prodavači utovaruju u kombi, sve vrste peradi se stavljaju u kaveze uz prolaz kako bi ih se pokazalo potencijalnim kupcima. Djeci su najdraži slatki zečevi pa se slikaju s njima, no mali kavez u kojem se nalaze im prije predviđa sudbinu gulaša nego života kućnih ljubimaca.

Drago Čibarić iz Kistanja ovdje prodaje golubove, a uzgaja ih, kaže, gotovo 65 godina.

Boris Abramović / Studentski.hr

― Ljudi kupuju pismonoše za takmičenja i za ukras. Uzimaju ih i kao ljubimce, oni su potpuno pitomi. Nažalost ih u zadnje vrijeme slabije uzimaju jer je sve poskupilo, i žito i hrana ― žali se Drago.

Čini se da je kriza uzrokovana epidemiološkim mjerama i trenutnim ratom u Ukrajini oštetila gotovo sve koji ovdje prodaju. Problem je i generacijski ― iako se na sajmu vide ljudi iz svake dobne skupine, prevladavaju stariji. Mlađih ima sve manje, a i oni preostali sve više idu u urbana središta s većim, ili bar drugačijim mogućnostima.

S druge strane, sajam je postao svojevrsna atrakcija: pokazatelj da sunce, more i preskupe birtije nisu jedino što imamo za ponuditi znatiželjnim strancima. Tako sam uspio naletjeti na bračni par iz Austrije koji je izlazio van s punim vrećama.

Boris Abramović / Studentski.hr

― Prijatelji su nam rekli za ovo, inače imamo apartman u Pakoštanima. Ovo je najbolje mjesto na svijetu! Ipak, nije jeftino kao što smo mislili. Ipak, kupili smo svašta: meso, grah, i sadnice biljaka ― kažu.

Sve u svemu, isplati li se doći? Kratko i jasno: definitivno! Ako ste iz grada (ili modernijeg sela), doživjet ćete pozitivan kulturološki šok i vidjeti nešto što najvjerojatnije nikad niste. Ako ste iz daljeg sela, na sajmu ćete doživjeti specifičnosti Zagore, a ako ste iz bližeg ― teško ćete zabavnije provesti jutro. 

Vrijeme nije na strani benkovačkog sajma, kao ni drugih sličnih manifestacija: i sela se polako mijenjaju i moderniziraju, te tako više pretvaraju u industrijske konglomerate nego mjesta s malim domaćinstvima i ručno rađenim proizvodima. Lako je moguće da za 10 do 20 godina sajma u ovoj formi više neće biti, ili će postati sterilna turistička atrakcija ― a onda se više neće isplatiti doći. Zato odaberite jedan deseti u mjesecu, sjednite u auto i dođite u Ravne kotare. Obećajem, nećete požaliti.

5 advenata koje morate posjetiti ovih blagdana



Još fotki možete naći u fotogaleriji.

Sveučilište u Zagrebu posjetilo je Beč na sajmu obrazovanja, obuke i poslova


FOTO: BORIS ABRAMOVIĆ / STUDENTSKI.HR