Studenti otkrili svoja iskustva o FOMO-fenomenu; saznajte što je to i kako se riješiti te moderne pošasti
U 21. stoljeću, digitaliziranome dobu, pojavljuje se strah od propuštanja važnih događaja. Razne fotografije i isječci iz tuđih života predstavljeni su na društvenim mrežama, nameće se želja za sudjelovanjem u gotovo svakom javnom događaju. Sve to prouzrokovalo je novi društveni fenomen.
U 21. stoljeću, digitaliziranome dobu, pojavljuje se strah od propuštanja važnih događaja. Razne fotografije i isječci iz tuđih života predstavljeni su na društvenim mrežama, nameće se želja za sudjelovanjem u gotovo svakom javnom događaju. Sve to prouzrokovalo je novi društveni fenomen.
FOMO, prema Urban Dictionaryju, anksioznost je ili strah od propuštanja nekih uzbudljivih ili zanimljivih događaja, tzv. fear of missing out. Najčešće je potaknut gledanjem objava nekoga događaja na društvenim mrežama kojemu prisustvuju vaši prijatelji ili obitelj.
Mladi svakodnevno imaju priliku iskusiti kako je to propustiti neku kulturnu manifestaciju, kino-dejt s ekipom ili pak najobičniju akademsku zabavu u nečijem stanu. Ne propušta se samo događaj već i šale, avanture i potencijalni veliki planovi. Sigurno ste se barem jednom osjećali izostavljeno i neupućeno u cjelokupnu situaciju koja je svima smiješna, osim vama. FOMO je mentalna ovisnost koja zapravo postoji i ponekad uzrokuje zavist, tugu ili pak ljutnju.
Međutim, postavlja se pitanje zašto se strahuje od propuštanja događaja. Odgovor na to pitanje jest to da su ljudi društvena bića koja žive u zajednicama. Biti uključen u društvo znači imati i dobar instinkt za preživljavanje, a ako pojedinca čopor isključi, ostavljen je na milost i nemilost prirodi gdje se sam mora brinuti o prehrani, skloništu i neprijateljima. U ljude je tako biološki programirana želja za uključenošću u društvena događanja koja su važna za cijelu zajednicu.
Od prapovijesti pojam društva i njegovo značenje za pojedinca drastično su se promijenili i napredovali. Društvena odbijenost više ne znači tjelesnu smrt, već smrt ega. Čovjek se može osjećati prilično nesigurno ako smatra svoj život nedovoljno zanimljivim – upravo zbog društvenih mreža koje nameću što se i kako može činiti te gdje se može sudjelovati.
Pitali smo i studente što misle o FOMO-fenomenu te koliko utječe na njih i njihovu percepciju društva:
– Mislim da to ovisi od osobe do osobe. Mene, recimo, ne dira ako neki moj poznanik stavi story iz nekog kluba ili s koncerta na Instagram. Kada je riječ o osobama s kojima nisam bliska, to izostavljanje ne bih shvaćala osobno – poznanici smo, ne znači to da dijelimo iste interese ili društvo s kojim se, kao dvije različite strane, družimo. Svatko ima pravo družiti se s bilo kime u bilo koje vrijeme. To nikako ne bi izazvalo ljutnju, zavist ili nešto treće kod mene jer ljudi nisu vlasništvo i nemam razloga žaliti se ili buniti ako se netko dobro provodi bez mene. – rekla je Marija, studentica druge godine Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti.
Ima i studenata koji smatraju kako društvene mreže nameću dokumentirane crtice iz tuđih života:
– Svakodnevno kao da se vodi dvostruki život, onaj osobni te život potpunih stranaca, poznanika ili prijatelja. Ne vodi se toliko briga o sebi, već o onome što drugi radi u svoje slobodno vrijeme, s kim se druži, koliko je uspješan ili pak nešto sasvim deseto. Mislim da su ljudi ljubomorniji na druge ako vide da se dobro provode, a ne da im zavide jer se provode bez njih.
Student iz Osijeka vjeruje kako FOMO-fenomen nije toliko zastupljen kod nas, ali da svakako postoji te uvelike utječe na samopouzdanje pojedinca, promjene raspoloženja, usamljenost te čak pojavu depresije i anksioznosti:
– Vidite da se sve te stvari događaju oko vas i osjećate se preplavljenima ogromnom količinom informacija oko vas i bez vas. Možda se neki boje da će, ako su na jednom događaju isključeni iz ekipe, uvijek biti u takvim situacijama. Osjećamo se nezanimljivo, dosadno, zapravo prosječno. Mislim da je to strah da će nas smatrati dosadnima ako ne prisustvujemo svim društvenim događajima, čak i ako nismo htjeli ići. Instinktivno nam je stalo do toga što ljudi misle o nama i koristimo se tim podacima da bismo sebe maltretirali.
U razgovoru sa studentima može se shvatiti kako FOMO-fenomen ubija želju za srećom. Iako se ljudi vole uspoređivati s drugima kako bi utvrdili gdje su na ljestvici uspjeha jer vole uspjeti i napredovati, nadgledanje kako se drugi sjajno provode na društvenim mrežama nije ni zdravo ni prirodno. Previše se pažnje pridaje tuđim životima, ali od toga se može pobjeći. Bitno je shvatiti kako internetski život nije stvaran, prikazana sreća ne mora označavati i onu istinsku. Vrijednosti koje imate u životu moraju se cijeniti, ono na čemu vi radite može biti tek želja nekoga drugoga.
