Ples na šipci: bauk, umjetnost ili nešto treće?
Ples je za mene hrana za dušu i tijelo. Tijelo zna što mu treba i koliko može, puno bolje nego um. Na kraju, ono najvažnije, neuspjeh nije ne uspjeti, već ne pokušati.
Ples je za mene hrana za dušu i tijelo. Tijelo zna što mu treba i koliko može, puno bolje nego um. Na kraju, ono najvažnije, neuspjeh nije ne uspjeti, već ne pokušati.
Tamara Bucić svoje slobodno vrijeme provodi pomalo neobično.
Nakon posla vrijeme provodi u dvorani plešući na šipci.
Ples na šipci nije nimalo lak hobi. Potrebno je biti u formi, imati kondiciju i mnogo vjere u sebe, ali i u partnera ili partnericu, ako se rade elementi u paru.
Tamarin neobičan hobi veoma nas je zainteresirao, stoga smo je odlučili pitati nešto više o samom plesu, treninzima i drugim zanimljivim stvarima.
Zašto baš ples na šipci? Odakle ljubav prema takvoj vrsti plesa?
Zato što sam kao mala trenirala gimnastiku i gimnastika mi je bila i ostala moja prva ljubav što se tiče sporta. Sjećam se da su mi treninzi (koje sam imala svaki dan) bili nekakav oblik utočišta, mjesto gdje sam se osjećala sigurnom, s obzirom na to da sam bila prilično plaho i povučeno dijete. Prestala sam ju trenirati iz osobnih razloga, jer sam uvijek bila osjetljiva na nepravdu, a u dvorani se dogodilo nešto što sam tada protumačila kao ogromnu nepravdu i morala sam otići otamo. Godinama bi mi srce zaplakalo kad god bih prošla kraj te dvorane.
Kasnije (u srednjoj školi) počela sam se baviti grupnim plesom – raznim koreografijama; od r'n'b, hip-hop, mtv i afro glazbe do aerobic dancea s kojim smo išle na državno natjecanje u aerobicu. I opet, kako smo mi senzitivci skloni melankoličnim stanjima, a u pubertetu kada hormoni divljaju na sve strane ta stanja sežu i do depresije, treninzi su bili moje jedino utočište i još više nego prije mjesto na kojem bih se osjećala živom i sigurnom.
Zatim sam došla u Zagreb studirati i dugo sam vremena tražila u ovome gradu svoje mjesto pod suncem. Međutim, dugo nisam našla neki sport koji ću nazvati „svojim“, gdje ću pripadati i gdje će mi se duša (i tijelo) osjećati na svom mjestu. Naravno, cijelo sam vrijeme ostala na neki način u sportu jer je aktivnu osobu poput mene teško zaustaviti i natjerati ju da miruje, ali to je bilo tek neznatno održavanje tijela na životu.
Tada sam, preselivši se u kvart u kojem trenutno živim i tražeći nešto u blizini gdje bih krenula na treninge, našla „Mighty M Statinon“, klub kojem trenutno pripadam. Nakon ove baze koju imam od ranije (gimnastika + ples), ovo je bio sasvim logičan nastavak, jer je spoj jednog i drugog. Danas više ne treniram svaki dan kao što sam trenirala u srednjoj i osnovnoj školi, jer uz treninge imam posao i druge aktivnosti koje volim i koje mi hrane dušu. Ipak mogu reći da su mi se stvari u životu zaokružile, da mi je sve postalo lakše, jasnije i smislenije, tako da zapravo mogu reći da me sport već treći put vratio u život. Budući da postoji uzrečica „treća sreća”, onda neka tako i ostane!
Koliko se dugo već baviš plesom?
Pole Danceom počela sam se baviti prije godinu dana. Točnije, prije godinu i mjesec dana.
Je li teško izvesti neke pokrete plesa?
Kada čovjek nešto voli, onda mu to nije ni teško. Osjećaj težine je individualan. Elementi jesu zahtjevni i zahtijevaju veliku količinu snage i izdržljivosti, a ovisno o individualnoj razini utreniranosti i kompleksnosti određenog elementa, neki zahtijevaju i veliku razinu strpljivosti. Također, za neke kompleksnije elemente potrebna je razvijena svijest o vlastitom tijelu i povjerenje u svoje tijelo.
Sad, je li to sve skupa teško ili nije, ovisi od osobe do osobe. Kao što je nekome npr. matematika bauk, a drugome igra i uživancija, isti je princip primjenjiv i ovdje – nekome je ovo sve gore navedeno užasno bolno i teško, dok netko drugi u tome pronalazi igru, užitak i prostor za razvoj kreativnosti.
Koliko traje trening i koje je pokrete potrebno naučiti?
Trening traje sat vremena i imamo ga dva puta tjedno. Trening započinje petnaestominutnim zagrijavanjem, a zatim se penjemo na šipke i izvodimo elemente. Kod nas su treninzi prilično slobodni, u smislu da svaka radi na elementima na kojima sama želi raditi i u čemu se pronalazi, a treneri su tu da pomognu. Budući da su u dvoranama tri šipke i da nas bude do najviše šest polaznica (nerijetko i po 3-4), svaka stigne na red i svaka se stigne odmoriti. U početku su nam pokazani osnovni elementi; penjanje, sjed, ulazak u inverziju… Dalje nam je samo nebo granica. Pole Dance prilično je kreativan sport i svakim danom izmišljaju se novi elementi.
Sviđa mi se to što nas u mom klubu (a nije tako u svim klubovima) puštaju da se razvijamo u smjeru u kojem mi želimo, umjesto da sve radimo na istim elementima, jer smo ipak sve drugačije i imamo tijela drugačije snage i gipkosti te su nam drugačiji elementi zanimljivi. Netko će raditi više fleksibilne elemente, netko elemente snage, netko spinove, netko nešto drugo… Iako bi bilo idealno kombinirati svaki od tih.
Naravno, trening završava istezanjem i opuštanjem jer je jako bitno na kraju neke naporne fizičke aktivnosti spustiti razinu energije i napetost mišića.
Ples na šipci većinom se spominjao u negativnom kontekstu, je li tako i danas?
Dijelim mišljenje kolegice iz moje grupe, koja je u jednom članku napisala da Pole Dance trenutno ima najnepovoljniju društvenu poziciju od svih sportova. Ljudima na spomen plesa oko šipke prvo padaju na pamet striptiz, prostitucija i slično, jer su šipku vidjeli jedino u striptiz barovima (uživo ili na filmovima). Međutim, Pole Dance nije se razvio iz striptiza!!! Štoviše, Pole Dance razvio se iz puno starijih disciplina, koje nemaju veze sa skidanjem u klubovima. U Indiji još od 12. st. datira disciplina zvana „Mallakhamb“ (što, kako wikipedia kaže, u prijevodu znači „gimnastika oko šipke“) i prakticirali su je isključivo muškarci. U Kini se razvio Chinese Pole koji je uključivao dvije šipke i također su ga prakticirali uglavnom muškarci, izvodeći akrobacije skačući sa šipke na šipku. Dok je Mallakhamb prakticiran više kao sportska disciplina, Chinese Pole prakticiran je kao umjetnost u cirkusu te je većina elemenata u današnjem Pole Danceu preuzeta iz ta dva pravca.
Navodno se na zapadu ples oko šipke počeo razvijati početkom 20. stoljeća, kada su plesačice putujućih cirkusa počele za ples koristiti šipku koja je držala šator. Sredinom 20. stoljeća takva vrsta plesa premjestila se iz cirkusa u barove kombinirajući elemente burleske. Kasnije se (oko 1980.) počeo razvijati ples oko šipke s elementima striptiza i erotičnosti.
Evo, morala sam malo ispričati povijest razvoja ovog sporta kako bih i sama doprinijela promjeni percepcije istoga. Istina, i danas ćete naći puno klubova koji za svoju reklamu koriste parole tipa „obnavljanje strasti u vezi”, „buđenje senzualnosti”, „osjećati se ponovno poželjnom” i slično. I ok, Pole Dance možda može biti kanal za buđenje senzualnosti i slično, ali to nipošto nije njegova jedina domena!
Ipak, čini mi se da rastom popularnosti Pole Dancea sve više padaju predrasude o njemu i da se svijest ljudi širi.
Što je za tebe ples na šipci i kako bi ga opisala?
Za mene je ples na šipci hrana za dušu i tijelo. Nešto je što me pokreće, o čemu razmišljam tijekom dana – aktivno ili u pozadinskim procesima moga uma – kako izvesti koji element, kako prijeći iz jednog elementa u drugi, kako se spustiti iz kojeg elementa… To je aktivnost koja me ponovno vratila na moj put, koja me vratila gimnastici, koja me (uz glazbu) vratila meni i kako sam gore napomenula, aktivnost koja je zaokružila sve čime se u životu bavim i dala svemu dodatni smisao i kvalitetu.
Jesu li potrebne neke predispozicije prije nego što se upiše na trening?
Samo volja i želja za radom. Naravno da je osobama koje su se prije bavile bilo kojim oblikom sporta (pogotovo gimnastikom ili plesom) lakše, ali svatko tko ima volju i želju može trenirati Pole Dance. Budući da se radi o držanju i dizanju težine vlastitog tijela u svakom elementu, snaga se nevjerojatno brzo razvija, fleksibilnost također.
I ne, ni dob, ni spol, ni kilaža, ni oblik tijela, čak ni nedostatak nekog ekstremiteta nisu ograničenje. YouTube će vam dati hrpu primjera za to.
Što bi poručila polaznicima?
Puno je toga za poručiti, ali probat ću se zadržati na što bitnijim stvarima. Na zidu mog kluba stoji velikim slovima napisano „Look in the mirror! That's your competition!“ Mislim da ne postoji bolji savjet, kako u Pole Danceu, tako i općenito u životu.
Još bih dodala – slušajte sebe i svoje tijelo! To nije lako, ali smatram da je to jedini put za rast i razvoj. Tijelo zna što mu treba i koliko može, puno bolje nego um.
I zadnje – neuspjeh nije ne uspjeti, neuspjeh je ne pokušati! – vjerojatno se nitko od nas ne sjeća svojih prvih koraka i učenja hodanja. Zamislite da smo se tada uplašili pada i nikad više ne nastavili pokušavati!
