Ni društvene mreže ni videoigre nisu po defaultu loše, stvar je samo u tome kako se koriste: „Potrebno je birati sadržaje primjerene dobi”

Uz sve veći broj djece koja su povezana na internet, zabrinjavajući podaci o njihovu vremenu provedenom online postaju sve očitiji. Prema nedavnom istraživanju koje je za A1 provela Kvaka, čak 46 posto djece provodi više od četiri sata dnevno na internetu. No, brojke eskaliraju s više slobodnog vremena, odnosno vikendom, kada se taj postotak penje na čak 74 posto.

Analizirajući aktivnosti djece na internetu, otkriveno je da im komunikacija predstavlja glavnu zanimaciju, s čak 72 posto ispitanika koji provode vrijeme dopisujući se s prijateljima i obitelji. No, ne zaostaju ni aktivnosti kao što su beskonačno skrolanje i gledanje videa (69%) te slušanje glazbe (61%).

Iako je vjerojatno očekivano da starija djeca provode više vremena online, rezultati istraživanja pokazuju postupno povećanje vremena provedenog na internetu kako djeca napreduju kroz različite razrede. Na primjer, petaši u prosjeku provode 3 sata dnevno online tijekom radnog dana, dok osmaši dosežu 4,4 sata.

Ovi podaci ukazuju na potrebu za ozbiljnim promišljanjem o načinima na koje djeca koriste internet i njegovu utjecaju na njihovu dobrobit.

Problem nastupa onda kada korištenje interneta i njegovih proizvoda, kao što su videoigre i društvene mreže, postaje glavna distrakcija te kada osoba u konzumiranju sadržaja sudjeluje veći dio budnog stanja. Naime, tada je poželjno obratiti se stručnjacima, a danas postoje i cijeli entiteti koji mogu pomoći ljudima koji se nalaze u takvoj situaciji. Jedan od takvih je i Dnevna bolnica za ovisnost o internetu i videoigrama pri Klinici za psihijatriju Sveti Ivan iz Zagreba.

Kako saznajemo od Irene Rojnić Palavra, dr. med. iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, najbolji način za prevenciju stanja kao što je ovisnost o ekranu, ali i za poticanje adekvatnog razvoja je odgoda početka uporabe digitalnih tehnologija. Ova ovisnost nešto je drugačija ovisno o rodu, pa su tako dječaci ovisniji o igrama (role play, pucačke igre), a djevojčice o društvenim mrežama. U adolescentnim godinama postoji i problem s pornografskim sadržajima.

FOTO: Klinika za psihijatriju Sv. Ivan

Međutim, prema anketi koju je za A1 proveo 24 sata, 66 posto tinejdžera tvrdi da im roditelji ne kontroliraju vrijeme provedeno online, a da prerano djecu puštaju u online svijet govori i činjenica da ih je čak 59 posto kupilo mobitel djetetu prije 9. godine života, a njih 8 posto čak i prije 6. godine.

Roditelji su kotačić koji utječe na konzumaciju i čija upletenost konzumaciju digitalnih sadržaja može učiniti dobrom, a ne nepovoljnom za razvoj te je upravo iz tog razloga bitno da se ne drže po strani, već da na vrijeme uvide prilike i opasnosti koje digitalne tehnologije donose te ih usmjere upravo tamo gdje će rezultirati dobrim učinkom u osobnom razvoju pojedinca.

Poželjno je da se zajednički biraju sadržaji koji su primjereni za dječju dob te da roditelji budu involvirani u cijelu priču, tako da zajednički prate i komentiraju sadržaje. Međutim, to nije bitno samo zbog ovisnosti, već i zbog drugih opasnosti koje vrebaju na internetu, dodala je Rojnić Palavra, dr. med.

U trenutku kada se osobe obraćaju u Kliniku imaju istaknute probleme kao što su opadanje funkcionalnosti, gubitak kontrole, zanemarivanje drugih aktivnosti, nemogućnost promjene ponašanja unatoč intencijama, napetost, tjeskoba pa i stanja poput depresije.

Ovisnost o ekranu, dakle, ako se ne liječi, može uzeti maha te rezultirati stanjima koja nisu bezazlena. Također, kada je riječ o razvoju mladih, postoje čak i istraživanja koja govore o poveznici između broja sati pred ekranom i akademskog uspjeha.

Koji god problem primijetili, Irena Rojnić Palavra, dr. med. iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, ističe da je Dnevna bolnica za ovisnost o internetu i videoigrama pri Klinici za psihijatriju Sveti Ivan dobro mjesto za njegovo rješavanje, uz napomenu da se ovdje liječe samo punoljetne osobe.

S problemom ovisnosti o ekranu susreo se i naš sugovornik, kojeg ćemo zbog zatražene zaštite njegova identiteta za potrebe ovog članka zvati Filip. Naime, danas prvostupnik informacijskih tehnologija te uspješan mladić, koji, kako spominje, još uvijek zna zaigrati videoigre. Ipak, to nije uvijek bilo samo ponekad, a pri kraju srednje škole našao se u problemu koji sam nije shvaćao. Međutim njegovi su roditelji u jednom trenutku primijetili da postoji problem u njegovu funkcioniranju te su odlučili potražiti pomoć.

Kako kaže Filip, na internetu je provodio svaki dan nakon škole te bi nekad pred zaslonom dočekao i zoru, a vikendom je zbog videoigara preskakao i obiteljska druženja. Njegovi jedini prijatelji su, kaže, bili avatari s kojima je igrao igre preko žice, socijalni život mu je bio naveliko narušen, a imao je i česte glavobolje, no ništa nije bilo dovoljno da ga odvrati od igranja videoigara.

O svađama s roditeljima, kaže, ne mora ni pričati, a od odličnog učenika u 2. razredu srednje škole srozao se do slabašne trojke.

U srednjoj školi to i nije bio toliki problem jer gradiva nije bilo puno i moglo se pratiti, a osim toga matematika i teži predmeti uvijek su mi išli malo bolje pa sam to uspijevao hvatati na satu. Svi drugi predmeti postajali su mi problem, ali bih uvijek nekako sve izvukao, rekao je Filip.

Njegova majka reagirala je na nagovor tadašnje razrednice, koja je primijetila Filipov manjak koncentracije. Prvo je sve krenulo od školske psihologinje, međutim tu nije bilo puno pomaka te je kasnije krenuo kod vanjske psihologice i na koncu – psihijatra.

Ja sada to ne shvaćam kao neku ovisnost, već kao neki problem u pubertetu, ali očito je bila ako sam morao kod psihijatra. Kada su mi oduzete igre bio sam užasno anksiozan, ali kroz vrijeme je i to nekako prošlo. Neću reći da danas ne volim igre ili videoigre, još uvijek ih igram, ali definitivno ne u mjeri kao prije, dodaje Filip.

Kroz igre se, kaže, zainteresirao i za informatiku te je kasnije i upisao stručni studij informatike te danas radi u jednoj privatnoj tvrtki kao project manager za telekomunikacijska rješenja.

Upravo ti navodi jasno potvrđuju riječi dr. Rojnić Palavre, koja je spomenula da digitalne sadržaje i pristup digitalnim tehnologijama ne treba zabraniti, već samo djelovati na pristup istima i usmjeravati njihovu konzumaciju ka nečem dobrom, što mlada osoba na koncu može integrirati i u svoj osobni razvoj, ili lošem – što na koncu može rezultirati ovisnošću ili povećanim problemima, kao što je među djecom sveprisutan, manjak samopouzdanja, koji je važno promatrati i kao uzrok zbog kojeg djeca i mladi odluče prigrliti sadržaje s društvenih mreža. Na koncu, ti sadržaji koji vode usporedbi često mogu narušiti već postojeće loše stanje.

Da je tome tako govori i brojka gdje se 44 posto djece osjeća loše nakon što provede previše vremena na internetu, a slično je i s odraslima kojih je 45,5 posto. Također, 66 posto ih smatra da primjerice influencerski sadržaj, koji je danas veliki dio društvenih mreža uopće, može smanjiti samopouzdanje. Shodno tome, važno je djelovati dvosmjerno, kroz edukaciju marketinga o odgovornosti kao imperative društvene održivosti te na koncu kroz edukaciju djece, mladih i njihovih roditelja o važnosti kritičkog promišljanja, što će na koncu ima potencijala dovesti i do odgovornije konzumacije društvenih mreža.

Iako sam još uvijek mlad, kada ću imati svoju djecu definitivno ću pripaziti koliko vremena provode na društvenim mrežama i kako provode vrijeme na internetu. Ali to ne znači da smatram kako sve treba zabraniti, zaključio je Filip.

U današnjem digitalnom dobu društvene mreže i videoigre postale su sastavni dio naše svakodnevice. Iako se često kritiziraju i stigmatiziraju zbog potencijalnih negativnih utjecaja na pojedince i društvo, istina je da ni društvene mreže ni videoigre nisu inherentno loše. Ključno je kako se koriste i s kojim ciljem. Primjera radi, društvene mreže pružaju platformu za povezivanje, informiranje i izražavanje, a kroz videoigre možemo razvijati vještine poput rješavanja problema i timskog rada.

Kada je riječ o videoigrama, igranju istih treba se pristupiti kao bilo kojem drugom hobiju ili zabavnoj, sportskoj aktivnosti – umjereno i odgovorno. Riječi su to team leadera esport sekcije na Visokom učilištu Algebra Valentina Slaveca.

Igrači se ponekad povedu onim da ne završe partiju na gubitku "Can't end on a loss!" ili "Ajde još jednu!", a takvo razmišljanje je najčešće izraz pozitivnog i upornog duha prisutnog kod većine gamera, no može nas navesti na zaboravljanje ili bijeg od ostalih obaveza, kaže Slavec.

FOTO: Visoko učilište Algebra

Svatko za sebe, objašnjava Slavec, treba procijeniti kada je vrijeme za stati i uzeti pauzu. Ipak, prednosti igranja igara su mnogobrojne, a neke od njih nam je i naveo.

U gamingu ima puno prednosti poput: razvijanje timskog duha, natjecanje u raznovrsnim, nepredvidljivim situacijama, suradnja s različitim ljudima iz kultura koje nama nisu nužno bliske, učenje stranih jezika, strateško razmišljanje, logičko zaključivanje i stvaranje bržeg vremena reagiranja u nepredvidivim situacijama. Videoigre nas, ovisno o svom sadržaju, mogu naučiti i povijesti, psihologiji, matematici – općoj kulturi koja je potrebna za snalaženje podjednako i u školi, na faksu ili u privatnim situacijama. Najbitnije je da gaming ne postane bijeg od stvarnosti i ostalih obaveza, već izvor opuštene zabave i odličnog druženja ili napetog natjecanje, istaknuo je team leader esport sekcije na Algebri Valentino Slavec.

Dakle, stvari su jasne. Ključno je razvijati svijest o vlastitim navikama i koristiti društvene mreže i videoigre s umjerenosti, a od iznimne važnosti je i obrazovanje o korištenju interneta, digitalnoj pismenosti i medijskom razumijevanju, što na koncu pomaže pojedincima da bolje razumiju i izbjegnu potencijalne negativne utjecaje.