Studenti otkrili što misle o fenomenu mentalnih problema; izjave pokazuju da o njemu promišljaju

Povodom trećeg međunarodnog transdisciplinarnog simpozija Bioetika i aporije psihe održanog od 21. do 23. studenoga u prostorima Centra za integrativnu bioetiku i Filozofskog fakulteta postavili smo nekoliko pitanja studentima Zagrebačkog sveučilišta kako bismo upoznali njihove perspektive vezane uz ovo društveno pitanje koje se tiče psihe. 

Na pitanje: Kakvo je njhovo mišljenje o pojmu psihe? Studenti su odgovorili sljedeće:

– Zagonetno je kako se psiha pojedinca oblikuje kroz njegovo odrastanje. Izloženost nekim stvarima, više ili manje, utječe na pojedinca sve dok ne dođe do možda gotove i formirane osobe koja ne samo da utječe na sebe onime čime želi zabavljati svoju svijest nego ima mogućnost utjecati na ostale oko sebe. Normalno je da se taj proces ne osvješćuje i da se ni ne razmišlja o slučajnosti samog odabira. Nije u redu da se određene dijelove ljudske psihe institucionalizira niti da ih se prikazuje normalnijima nego što zapravo jesu.

– Psiha, bilo da je pojedinac smatra ljudskom dušom ili razumom, izvor je misli. Bilo da su one kritičke ili apstraktne. Ako bismo pokušali pronaći njezin smisao, odbacujući moderne pozitivne znanosti, zasigurno bih rekla da je ona ono sto čovjeka čini čovjekom, ono što nas odvaja od ostatka živih bića na ovoj planeti.

Kako su ovakve teme nezaobilazne, a da se ne osvrnemo na utjecaj društva, zanimalo nas je i njihovo mišljenje o društvenoj percepciji mentalnih problema.

– Mentalni problemi su u današnjem društvu, iako se počela javljati veća osviještenost u vezi svih problema koji oni nose, odbačeni sa strane kao nešto što oboljelu osobu ne čini drugačijom niti da ona zbog njih zaslužuje poseban pristup. Uz to, današnje društvo koketira s mentalnim problemima, čak si ih i određeni pojedinci pripisuju, iako ne pate od njih. Često ljudi koji to čine nisu upućeni u ozbiljnost mentalnih problema te, pripisujući si anksioznost, opsesivno-kompulzivne poremećaje ili depresivnost, ublažavaju ozbiljnost stanja onih koji od takvih problema boluju. Stavljajući na stranu činjenicu da ljudi imaju tendenciju pretjerivanja opisujući svoje probleme, sve je veći broj ljudi koji pate od mentalnih problema. No tko ne bi izludio ili barem stajao na granici ludila u svijetu koji se užurbano i besciljno kreće ka ničemu?

– Nije u redu da se opterećenu psihu modernog mladog pojedinca romantizira kako bi se dobila određena statusna uloga u društvu ili pokazivanje određene sklonosti da bi se uljuljkalo u možda i nezasluženi, navodno povlašteni tretman. Time se dobiva da osoba koja potencijalno zapravo ima problema sa svojom psihom možda i ne može doći do određene potpore koju traži, treba i zaslužuje.

Nakon opisivanja ovog fenomena, upitali smo ih i za potencijalna rješenja diskursa psihe.

– Prije svega treba shvatiti kako depresija nije produkt nečije lijenosti, nerada ili nezadovoljstva. Postoji trend u društvu da se ljudima koji skupe snage za priznati sebi da imaju problem, savjetuju razne gluposti. „Idi vježbaj, upiši se na neki tečaj, pokreni se…“ Takav društveni stav produkt je nelagode i stigme koje psihička oboljenja i bolesti izazivaju kod ljudi. Svaki problem mora biti adekvatno adresiran, što od stručnjaka, što od zajednice. Depresija je bolest o kojoj treba javno govoriti, kao što govorimo o gripama i raznim kroničnim oboljenjima. To ne znači da psihičke bolesti trebamo demonizirati, izjednačavati s fizičkim bolestima ili nešto treće, to znači da moramo kao društvo biti otvoreni i suosjećajni sa svima koji pate od psihičkih bolesti. Sadašnje stanje društva sigurno kod pojedinaca ne poboljšava stanje izazvano npr. depresijom, dok bi uključiv i nestigmatiziran dijalog pomogao i pojedincu i društvu da shvate da odlazak liječniku nije sramota, da bolest nije sramota i da se depresija (kao i sve drugo) može, kroz pomoć profesionalaca i podrške okoline, liječiti i ublažiti kao i svaka druga bolest. Prije svega, doktori i znanstvenici u RH moraju se ozbiljno posvetiti problemu i u svojim obraćanjima javnosti, kao i obraćanju pacijentima osobno, pružiti uz samu zdravstvenu pomoć i ruku prijateljstva i suosjećanja.

– Svaka osoba ima način nošenja s vlastitim problemima. Ali ne postoji pojedinac koji sasvim objektivno može sagledati sebe te način na koji djeluje. Zbog toga smatram da je potrebno, uz stručnu pomoć, ciljati ka upoznavanju osobe i njezine prošlosti te pronaći neku vrstu autoterapije koju bi pojedinac/pojedinka mogao/la primijeniti na svakodnevnoj bazi.

Iz dobivenih izjava vidimo kako su društveni fenomeni ovog tipa već temeljito promišljeni od strane mladih ljudi čija su mišljenja, kao i brojnih drugih pojedinaca, nekad potisnuta i stavljena na stranu.