Pričao mi jednom stari o Dinamu kojeg nema...

„Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati“ riječi su jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića.

Pomalo je čudno započeti tako grubu, prljavu i mračnu temu, kao što je situacija s nogometom u Hrvatskoj, tankoćutnim stihovima ovog pjesnika, ali oni nekako najbolje objašnjavaju situaciju u kojoj se nalazi ne samo nogomet, već općenito sport u Hrvatskoj.

Kranjčević je, kao jedan od naših najpoznatijih pjesničkih brendova, davno jasno prokazao ono što naš drugi svjetski brend neuspješno pokušava prikriti od javnosti – nogomet u Hrvatskoj umire.

Ne umire zbog nedostataka talenata, volje ili želje mladih sportaša, ne umire zbog nedostatka nogometnih stručnjaka, odgojitelja i profesora, ne umire zbog nedostatka zainteresiranosti publike za ovaj sport – umire zbog nedostatka odgovornosti, transparentnosti i savjesti vodećih ljudi hrvatskog nogometa. Umire jer su ideali koji su obuhvaćali želju za uspjehom cijele nacije ustupili mjesto vlastitoj želji za profitom, promućurnosti te čistoj i neograničenoj sebičnosti.

Kako objasniti da u jeku najveće krize koja je potresala hrvatski klupski nogomet predsjednik saveza leti po zemljama trećeg svijeta i igra na memorijalnim turnirima vatrogasnih društava samo kako bi se što bolje uhljebio?

Kako objasniti da je najveći sportski klupski kolektiv u Hrvatskoj u rukama jednog čovjeka, iako to po zakonu ne bi smio biti? Kako objasniti da nam reprezentaciju na najvažnijem sportskom natjecanju nakon Olimpijskih igara vodi čovjek čije se trenersko iskustvo sastoji od vođenja juniora i kadeta austrijskog kluba? Kako objasniti da su za reprezentaciju poziv dobivali igrači koji svojim ponašanjem, pristupom i igračkom kvalitetom nisu zaslužili igrati ni Kutiju šibica, a kamoli Svjetsko prvenstvo?

Transparentno i u skladu sa zakonom

Razgovarao sam malo o ovim pitanjima s nekoliko ljudi iz inicijative Zajedno za Dinamo. To su ljudi okupljeni oko jedne ideje koja se čini pomalo utopijskom u ovom našem okruženju, ali čija je uspješna provedba nužna ako želimo razvoj i boljitak nogometu u Hrvatskoj. Njihova ideja je da klub za koji oni navijaju, a iz imena inicijative lako je zaključiti o kojem je klubu riječ, djeluje transparentno i u skladu sa zakonom. Jednostavno, ako je klub registriran kao udruga građana zbog određenih poreznih olakšica, onda svaki član udruge ima pravo birati vodstvo kluba.

Klub nije privatno vlasništvo i nitko nema pravo odlučivati o njegovoj budućnosti ako mu za to nije dan legitimitet. A sadašnjoj vlasti u klubu legitimitet nije dan, oni su ga nasilno preuzeli. Iako se stvari počinju mijenjati, pa određene državne institucije počinju obavljati svoj posao, žalosno je da jedan čovjek može u tolikoj količini kontrolirati sve što se događa u hrvatskom nogometu. Također, žalosna je količina pasivnosti i inercije kojom obiluje naš pravosudni sustav. Kao da nitko ne želi mijenjati stvari, ljudi su se ugodno uhljebili u toj „močvari“ i sad – što bude, bit će. A ono što „će bit'“ nije nimalo ugodno ni obećavajuće.

Osim toga, kada smo već ovu priču započeli s idealima i nekim transcendentalnim pojmovima, bitno je osvijestiti koju važnost određeni klub ima za identitet grada i ljudi koji u njemu žive. Dinamo je za većinu Zagrepčana utkan u dio njihovog identiteta, on je postao važan mehanizam u izgradnji njihovog karaktera i onoga što jesu. Danas, u doba nemilosrdnog kapitalizma gdje se sve pretvara u robu, identitet jednog kluba nikome ne predstavlja svetinju, već samo dobar marketinški proizvod.

Ponos mog Zagreba grada

Tako Real Madrid iz svog grba miče križ kako ne bi uvrijedio arapske partnere, a Barcelona prodaje natpis na svom dresu za katarske milijarde. Zveket novca jako je primamljiv i danas prodavanje identiteta nije ništa novo. Međutim, to je loše. Time se ruši ideal sporta, sve ono što sport iskonski sadrži u sebi – od tolerancije i poštivanja protivnika do samodiscipline i konstantnog rada na sebi.

Ali Dinamo jest živo tkivo i ponos mog Zagreba grada. Ne radi se tu samo o klubu, samo o sportu, samo o natjeravanju lopte, tu se radi o djeliću povijesti koja je oteta, djeliću nečega zajedničkog što je činilo ovaj grad onakvim kakav je. Dinamo je, barem u zadnjih nekoliko godina, maknut iz identiteta grada Zagreba. Postao je pojam privatnog biznisa i domaćina najružnijeg stadiona na ovom dijelu hemisfere.

Dinamo je od sebe odstranio sve one koji su mu mogli pomoći i postao je zarobljenikom nekih vlastitih strahova. Nema područja gdje nije usamljen. U HNL-u osigura naslov do početka školske godine, u Europi je sretan ako ne primi 5 komada, a na proslavu jesenskog prvaka dođe mu manje ljudi nego na proslavu krizme.

Pravi navijači nikad protiv svog kluba

„Zagreb zanima samo vrhunski rezultat“, kaže jedan od članova inicijative Zajedno za Dinamo. Zagrepčani su takvi. Zahtjevni i često prevrtljivi u razmišljanjima, ali odani. Vjerni čuvari zagrebačke časti. Njima u interesu nije izbacivanje kluba iz Europe i međusobna makljaža po autocestama u Lici. Pravi navijači nikad neće raditi protiv svoga kluba. Percepcija javnosti je da su navijači većinom nezaposleni alkoholičari s poviješću obiteljskog nasilja koji svoje frustracije liječe na tribinama. Jasno, ima i takvih navijača, daleko od toga.

Ali većina ljudi okupljenih oko kluba su ljudi, koji uz svoje tvrtke, obitelji, poslove i razne obaveze samo strahovito obožavaju nogomet i Dinamo. Navijanje im dođe kao ispušni ventil, kao mjesto gdje na 90 minuta + sudačka nadoknada mogu zaboraviti na svoje svakodnevne brige i prepustiti se uživanju. To je smisao nogometa. Naravno, uvijek će biti budala koje će bacati baklje i prekidati kvalifikacijske utakmice. Uvijek će biti onih kojima je jedina misao vodilja ubij, zakolji. Ipak, to ne znači da je navijački pokret kriminalan. Takvih budala ne bi bilo da se radi organizirano i transparentno. Njih se lako odstrani, ali treba krenuti od Glave, od tamo riba smrdi.

Možda je sve ovo traženje čuda tamo gdje ono ne postoji, ali samo kratak pogled na zaluđenost ljudi nogometom i shvatit ćete da nogomet nije samo najvažnija sporedna stvar na svijetu. Za neke, on je cijeli svijet. Situacija na nogometnim terenima najbolji je pokazatelj stanja u državi. Nogomet ima moć kakvu politika može samo sanjati. Zbog njega su započinjali ratovi, rušile se države i kidali savezi, zbog njega su se mijenjale društvene norme i dizali ustanci.

Ako vas zanima situacija u nekoj državi, pogledajte jednu utakmicu njihove nogometne lige. Možda je nekome tolika moć nogometa odvratna i odbojna, ali on to može. Kroz promjene u nogometu moguće su i promjene u društvu. I to je ono za što se inicijativa Zajedno za Dinamo zalaže – da se rješavanjem stvari u „nogometnoj močvari“ polako krene u raščišćavanje i ove društvene.