Predstavljamo: Veslački klub FFZG
Od lijenčine do biciklizma, preko jazz funk plesa - do veslanja! Za autoricu teksta, veslanje je idealan sport. Pročitajte zašto!
Od lijenčine do biciklizma, preko jazz funk plesa - do veslanja! Za autoricu teksta, veslanje je idealan sport. Pročitajte zašto!
MOJA (NE)SPORTSKA POZADINA
Tijekom djetinjstva sam išla na gimnastiku, plivanje i planinarenje, ali nikada nisam bila atletski tip - zapravo upravo suprotno. Tijekom i nakon puberteta dosta sam ljenčarila, a izrasla sam vrlo naglo u vrlo visoku i jaku curu.
Svoju kondiciju održavala sam rekreativnim biciklizmom, a tijekom studentskih dana trčanjem za busevima i povremenim fizičkim radom na raznim poslovima (npr. višegodišnje čišćenje kinodvorana). Krajem puberteta primila me neka mazohističko-avanturistička crta pa sam se jače primila solo brdskog biciklizma. Znači tu se radilo o opiranju sile teže mojoj jačoj fizionomiji na 15 godina starom trulom biciklu u posve samostalnoj avanturi na planinama 15-ak km od grada. Baš zato je bilo izazovno, uzbudljivo i oslobađajuće!
Onda mi je palo na pamet, zbog sigurnosti, noviteta i zabave, potražiti sebi slične, pa sam se počela povremeno voziti grupno s nabrijanim fantastičnim dečkima iz brdsko biciklističkog kluba. Zbog dramatičnog salto-preletnog pada s bicikla (koji se ironičnom srećom nije dogodio u jednom od višebrojnih samačkih vožnji po mračnim šumama planina dalekih od kuće, nego 800 m od kuće) u kojem sam oderala sebe i truli bajk, te zbog vremenskih neprilika zime, napustila sam svoje dvonožno međunožno guralo.
Kasnije, nakon oporavka, na prijateljičinu ideju krenule smo zajedno na jazz funk ples. To mi se sviđalo jer je opet bilo nešto novo, a jazz funk ples s koreografijom je timski i vrlo ekspresivni oblik sporta (preporučujem svakome). Nakon pola godine postao mi je preskup, pa sam krajem 2013. godine počela tražiti neki jeftiniji, ali žešći timski sport koji uključuje prirodu.
MOJE ISKUSTVO S VESLANJEM
Trenutno sam predsjednica Veslačkog kluba Filozofskog fakulteta s osvojenom srebrnom medaljom u kategoriji novakinja u osmercu koja mi visi pored prozora. Na veslanje sam krenula tako što sam se početkom prosinca 2013. godine, s prethodnom najavom, jednostavno pojavila na treningu u Veslačkom klubu Zagreb i odonda sam nastavila redovito dolaziti.
Odluka nije bila teška - već sam prije znala što mi treba i što želim, a prezentacija ergometra u auli FFZG-a pored koje sam slučajno u žurbi prošla mi je samo razriješila postupak dvoumljenja između MMA i veslanja te me motivirala da zapišem kontakt s plakata i javim se odmah. Iako moja trenutna pozicija do koje sam dogurala i medalja koju imam meni samoj zvuče jako fensi, realna je situacija da trenutno sigurno nisam najbolja veslačica u grupi - više sam prosječna među kolegicama studenticama iz Kluba, s ispodprosječnom izdržljivošću što se trčanja tiče, a natprosječnom snagom što se provlake tiče.
Meni u prilog opet ide moja tvrdoglava volja koja je na kraju dana za studentsko veslanje najbitnija stvar, a za razliku od brdskog biciklizma, moja fizionomija mi u ovom sportu ide u prilog.
Put od početne točke prvog dolaska na veslanje do osvajanja srebrne medalje na sveučilišnoj trci novakinja osmeraca na 2 km, uključivao je širok raspon raznolikih emocija i iskustva: naporne treninge (kada trčimo), ubitačne treninge (kada radimo kružne treninge u teretani), lagane treninge (kada lagano vučemo ergić), frustracije (kada mi jednostavno ne ide), smijeh (kada netko izvali nešto), znoj (koji se prolijeva u litrama), žeđ (zbog gubitka litre), sreću (nakon svakog treninga), smijeh (koji izazivaju simpatični kolege veslači), sumnje (u smisao repetitivnog veslanja i života općenito), ekstaze (nakon prvog izlaska u čamcu na vodu), druženja (nakon treninga), ljutnju (zbog teškoća usklađivanja rasporeda 9 osoba za organiziranje treninga na vodi)...
Dakle od svega pomalo, ali tko god vam kaže da je veslanje super i lagano, taj sigurno ili laže, ili je pod utjecajem navale adrenalina i hormona sreće koji se ispuštaju nakon naporne vježbe.
VESLANJE NA FILOZOFSKOM
Znači veslanje nije lagano. Zahtijeva predanost, upornost, muku, znojenje 3 puta tjedno preko zime, a od travnja pred sveučilišnu regatu, trenira se i do 4 puta tjedno. No ako i ja i drugi uporno i dalje treniramo veslanje, znači da ipak mora biti nešto jako dobro u svemu tome; o čemu se radi?
Prednosti koje me 3x tjedno, bez ikakvih nedoumica, redovito, svaki put, sa smiješkom dovode na trening, ima mnogo, za svakoga se sigurno nađe ponešto. Od lijepo oblikovanih muških i ženskih guzica u uskim veslačkim kombinezonima, zadovoljstva zbog rada na svom seksi tijelu, povećane fizičke i psihičke izdržljivosti, povećanog zdravlja i samopouzdanja, dugoročnog unaprijeđenja koncentracije i sreće, upoznavanja novih fantastičnih mladih ljudi, druženja, zabave, romantičnog doživljaja plutanja po površini vode do mogućnosti putovanja Hrvatskom po natjecanjima.
Moram napomenuti da se radi o jednom od sportova kojim se razvijaju mišići cijelog tijela, bez pritiska na zglobove.
Osim toga što su treninzi korisni i prikladni za sve, također su praktični jer su kasno navečer, tako da svatko stigne poslije predavanja doći i dati si razloga da navečer zaspe kao beba, sa smiješkom.
Pozivam svakog studenta da na svom fakultetu potraži veslačku sekciju i isproba trening veslanja, a svojim kolegama s Filozofskog fakulteta u Zagrebu preporučujem da se pridruže Veslačkom klubu Filozofskog fakulteta (VKFFZG). Treninzi se preko zime dok je hladno održavaju u Veslačkom klubu Zagreb (kod Savskog mosta) od 20.30 do 22:00 h, a od travnja se redovito trenira na Jarunu.
Naš omiljeni mladi trener, zafrkant, će se pobrinuti da se dobro zagrijemo, vježbamo na snazi, izdržljivosti i tehnici veslanja u simulatoru u veslaoni te da se poslije dobro istegnemo. Vrlo često poslije treninga imamo nekakvo druženje uz klopu i cugu.
U planu imamo i putovanja (npr. Omišalj, Novi Sad, Dubrovnik...). Da nam se pridružiš, nije bitno imaš li prethodnog iskustva s veslanjem ili s bilo kakvim sportom, nije bitno kako izgledaš, koje si građe, kojeg si spola, jedino što je bitno je volja (i par ruku i nogu).
Ako sam ja mogla dogurati do natjecanja i srebrne medalje, znači da bilo tko s malo doze zdravog mazohizma (volje), također može što god želi.
Bacite pogled da našu stranicu i javite se u inbox ili na mail. Ja ću odgovoriti na svako pitanje i toplo te dočekati skupa sa simpatičnim trenerom i drugim studentima poput tebe čim se pojaviš!