Najtrofejniji hrvatski sportaš ujedno je i student!

Mihovil Španja najtrofejniji je hrvatski sportaš od neovisnosti s osvojenih 26 medalja na europskim i svjetskim prvenstvima te na Paraolimpijskim igrama. Četverostruki je svjetski prvak, četverostruki europski prvak, a osvajač je i četiriju paraolimpijskih medalja. Oborio je ukupno 16 svjetskih rekorda. Mihovil je i student druge godine diplomskog studija Odnosi s javnostima na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku.

Možeš li nam opisati svoje plivačke početke?
Najbolji pokazatelj moje povezanosti s vodom jest podatak da sam prije proplivao nego prohodao. U ljetnim sam mjesecima kroz djetinjstvo znao po deset sati provesti u moru bez izlaska. Moj je pokojni otac znao doći na bazen po mene i izvlačiti me iz vode kako bi stizao obavljati druge obaveze. Jednom sam bukvalno iz bazena u plivačkim gaćama krenuo prema zračnoj luci i oblačio se putem do aerodroma u očevom automobilu. Toliko sam volio biti u vodi.

Kako izgledaju plivački treninzi?
Plivanje je specifičan sport gdje se tijelo drukčije ponaša i gdje je svaki ljudski pokret praćen otporom vode. Isto tako jedan je od najzdravijih sportova i na vrhu je piramide kad se radi o rehabilitaciji. Nedavno sam izračunao da sam u svojoj petnaestogodišnjoj karijeri ukupno otplivao trideset tisuća kilometara i dozao po tko zna koliko kilograma utega u teretanama širom svijeta. S trenerom Deanom Kontićem suradnju sam počeo 1999. godine na početku moje međunarodne karijere. Danas se osjećam jako počašćenim da sam tolike godine mogao blisko surađivati s takvom sportskom i moralnom vertikalom, i to nije djelo pristojnosti s moje stvari, već gola činjenica. Naime osim što je profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja na Sveučilištu u Dubrovniku, i dugo godina bio je kondicijski trener Hrvatske vaterpolske reprezentacije i desna ruka Ratka Rudića.

Kako je bilo trenirati s vaterpolistima?

To je za mene bilo jedno posebno iskustvo. Trenirao sam s današnjim osvajačima zlatnih olimpijskih medalja, kao što su Miho Bošković i Nikša Dobud. Posebno me radovalo što su me od samog početka prihvatili kao dio njihovog svijeta bez obzira na invaliditet, što nikad nisam skrivao, jer on je jedostavno dio mene i mog bića. Kao Dubrovčanin, ponosan sam što sam mogao biti igrač Juga. Čak sam osvojio jedan kadetski kup za VK Jug.

Je li teško povezati školu i spot?
Profesionalni sport i redovno obrazovanje već dugo nemaju znak jednakosti u hrvatskom društvu i nisam zadovoljan tom činjenicom. Moj slučaj mogu nazvati izoliranim jer Sveučilište u Dubrovniku u hrvatskim okvirima i u odnosu prema profesionalnim sportašima više je iznimka nego pravilo. Zato koristim ovu priliku da se zahvalim svim profesorima koji su surađivali samnom i bili mi maksimalna podrška.

Najtrofejniji si hrvatski sportaš. Koje bi medalje ili uspjehe izdvojio kao najdraže?
Činjenica da je među velikim brojem hrvatskih priznatih sportaša upravo moje ime na čelu te kolone za mene stvarno ima posebno značenje. Imam puno predivnih uspomena s raznih natjecanja i sa svih kontinenata. Imao sam tu čast baviti se nečim što volim i vidjeti cijeli svijet, upoznati razne narode, kulture i religije. To je možda moja najsjajnija medalja koja mi i danas, s određenim vremenskim odmakom, najviše sjaji.

Student si Odnosa s javnostima u Dubrovniku. Zašto baš taj fakultet?
Uvijek sam bio izrazito komunikativan i imao sam odličan odnos s medijima tijekom svoje duge sportske karijere. Rano sam postao svjestan da se uspjeh u sportu ne može graditi isključivo kroz teške i intezivne treninge, već se sportaš mora aktivnije uključiti u promociju svega što je vezano uz njegovu karijeru. Upravo su odnosi s javnošću meni dali tu mogućnost da sebe izrazim na adekvatan način i da danas mogu, kao stručna osoba, u toj branši pridonijeti razvoju sporta u Hrvatskoj, uvjetno rečeno, „s druge strane borilišta“.

Imaš li iskustva u odnosima s javnošću?
Prije nekoliko mjeseci počeo sam surađivati s Hrvatskim paraolimpijskim odborom u sklopu odnosa s javnošću. Drago mi je da mogu svojim velikim sportskim iskustvom i stečenim znanjima pridonijeti adekvatnoj promociji paraolimpizma i sportaša s invaliditetom u Hrvatskoj. Smatram da se njihovi rezultati i uspjesi mogu puno bolje predstaviti javnosti, i velika je uloga medija na tom putu izjednačavanja njihovih prava s pravima svih ostalih sportaša bez obzira na invaliditet. Također sam imao privilegiju biti prvi sportaš koji je posredstvom Erasmusa praksu odradio u sjedištu Međunarodnog paraolimpijskog odbora (IPC) u Bonnu (Njemačka). Na poziv glasnogovornika IPC-a Craiga Spencea početkom prošle godine, tri sam mjeseca skupljao znanja i iskustva unutar Odjela za medije, najveće organizacije u svijetu koja skrbi o sportašima s invaliditetom.

Kako izgleda tvoj studentski život?
Moj je studentski život pri kraju. Nadam se da ću završiti diplomski rad kroz nekoliko mjeseci. Svaki profesionalni sportaš ima smanjeni društveni život zbog prirode svog zanimanja, ali to ne znači da on uopće ne postoji. Sad, nakon završetka karijere, imam više vremena koje provodim s curom ili prijateljima. Volim putovati i biti među ljudima. Tako punim baterije.

Tvoj veliki hobi je vrtlarenje. Imaš li još koji uz to?

Istina je, imam veliki vrt ispred kuće koji je moj ispušni ventil, i redovito svake godine obrezujem voćke i cvijeće. Ali imam još puno hobija. Posebnu ljubav gajim prema dalmatinskim klapama i uživam na njihovim koncertima. Osobito volim klapu Cambi te mi je želja da dođu na promociju dokumentarnog filma o mom životu i karijeri, kojeg planiram završiti ovog ljeta zajedno s dubrovačkom produkcijskom ekipom VSP Video. Također se volim ljeti izgubiti sa svojim gumenjakom blizu nekog od otoka u dubrovačkom arhipelagu. Volim ugostiti svoje prijatelje i poznanike u svom domu u Dubrovniku i uživati u raznim delicijama s roštilja i ispod peke. Veliki sam gurman i to ne sakrivam.

Pratiš li i ostale sportove?
Sebe identificiram kao sportofila i sportoholika. Sve to zahvaljujući starijem bratu Mateu, koji me kao klinca vodio na utakmice, s kojim sam redovito pratio svjetska prvenstva i u kasnim noćnim satima pratio NBA utakmice. Goran mi je oduzeo mnogo živaca na njegovim mečevima. S društvom volim pogledati utakmice nogometne Lige prvaka, a velik sam navijač Hajduka i Manchester Uniteda, kojem u posljednje vrijeme baš i ne cvjetaju ruže. Planiram s prijateljima automobilom ići na Europsko prvenstvo u nogometu za dvije godine u Francusku.

Tko su ti uzori?
Nisam pobornik idolopoklonstva pa tako nemam neke velike uzore. Smatram da je svatko posebna jedinka i da nema opće formule za uspjeh u sportu i u životu. Treba, osim krvavog rada, uvijek imati onu dozu sportske sreće kako bi se karte posložile u trenutku kad je to i najvažnije. Mogu reći da u red tih sportaša ulazim i ja, jer u dugogodišnjoj karijeri nisam imao većih ozljeda i oscilacija. Međutim moram spomenuti primjere obitelji Kostelić ili Dražena, koji su svojim likom i djelom svjedočili o svom životu. Oni su od sporta živjeli, ali su i sport živjeli. Zato takve osobe i njihovi uspjesi nikad ne ulaze u "zastaru". Naravno, takvih je sportaša u hrvatskoj povijesti jako puno.

Jesi li zadovoljan rezultatima naših paraolimpijaca u Sochiju i kvalitetom Igara?
Naš mladi skijaš Damir Mizdrak u svom je premijernom nastupu na Igrama u konkurenciji slijepih i slabovidnih skijaša završio kao 11. slalomaš svijeta. Dino Sokolović je imao veliko iskustvo iz Vancouvera prije četiri godine i u Rusiji je nastupio u čak četiri skijaške discipline. Nakon prve slalomske vožnje bio je uvjerljivo prvi. Nažalost, samo ga je veliki peh i odustajanje u drugoj vožnji slaloma dijelilo od prvog paraolimpijskog postolja u povijesti hrvatskih nastupa na Zimskim paraolimpijskim igrama. Ono što raduje više od svega jest činjenica da napokon Hrvatska ima sportaša koji se može boriti za paraolimpijsku medalju, i siguran sam da ćemo 2018. godine u Južnoj Koreji imati hrvatski stijeg visoko podignut na svečanoj dodjeli medalja Paraolimpijskih igara. Što se tiče ukupne organizacije, mogu sa sigurnošću ustvrditi kako je riječ o najboljim Zimskim paraolimpijskim igrama u povijesti, koje je pratilo rekordan broj medija, preko 500. Prodano je preko 300 000 ulaznica za sportske događaje, a svjedočili smo i vrhunski izgrađenoj infrastrukturi.

Koji su tvoji planovi ove godine?
Ove godine obilježavamo 50 godina od početka bavljenja sportom osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, u sklopu čega planiramo puno zanimljivih događaja. Mogu izdvojiti dokumentarni film Dejana Ačimovića o našim paraolimpijcima i svim našim uspjesima, kao i paraolimpijsku monografiju Jurice Gizdića u kojoj će biti sadržan kompletan razvoj paraolimpizma u Hrvatskoj od 1964. godine do danas. Ja sam se nakon Paraolimpijskih igara sportski umirovio i odlučio da je bilo dosta. U sportu sam ostvario puno više nego što sam očekivao, i sport mi je vratio trostruko više nego što sam ja njemu dao. Počeo sam nedavno s treninzima veslanja u klubu "Pararemus" za veslače s invaliditetom, čiji je jedan od osnivača naš osvajač brončane olimpijske medalje u osmercu, dr. Tomislav Smoljanović.

I za kraj, želiš li nešto poručiti našim čitateljima studentima?
Mogu im poručiti da žive kao da im se radi o posljednjem danu života, a planiraju kao da će živjeti sto godina. Za mene je uvijek važnije bilo biti, nego imati. Kroz svoje obrazovanje imao sam priliku i sam se uvjeriti da je znanje moć koju ti nitko ne može oduzeti i, bez obzira na sve teškoće i dječje bolesti u hrvatskom obrazovnom sustavu, uvjeren sam da dolaze bolja vremena i da će većina studenata u Hrvatskoj moći svoje znanje kapitalizirati nakon završetka studija.