Dino Škvorc: 'Period iz Varteksa najljepše mi je sjećanje na nogomet. Nakon toga na sve gledam kao na posao''
Izraelci izuzetno paze na čistoću, gradovi su jako razvijeni, a posebice Tel Aviv. Vrhunski je grad s odličnim restoranima, plažama i noćnim klubovima. Ljudi su jako pristupačni. Što se tiče vjerskih navika, skroz su drugačiji - Novu Godinu ne slave kad i mi, imaju mnogo praznika, tjedan im počinje u nedjelju, a obiteljska druženja imaju petkom.
Izraelci izuzetno paze na čistoću, gradovi su jako razvijeni, a posebice Tel Aviv. Vrhunski je grad s odličnim restoranima, plažama i noćnim klubovima. Ljudi su jako pristupačni. Što se tiče vjerskih navika, skroz su drugačiji - Novu Godinu ne slave kad i mi, imaju mnogo praznika, tjedan im počinje u nedjelju, a obiteljska druženja imaju petkom.
„Dino Škvorc hrvatski je nogometaš koji je karijeru započeo u Čakovcu. Već s 13 godina otišao je u Varteks u kojem je 2007. godine debitirao za seniorsku momčad. Stalni igrač Varteksa postaje 2009. godine
Iako je 2011. potpisao za Dinamo, odmah je bio posuđen Lokomotivi. Godinu kasnije odlazi u belgijski klub KV Mechelen. Te iste godine preselio je u izraelski klub Beitar Jerusalem, a od 2013. igra u ciparskom klubu Nea Salamis.
Zašto baš nogomet i jesi li imao neke uzore?
Kao mali, često sam pratio tatu po turnirima i tako zavolio nogomet. S vremenom je nogomet postao i dio mog života. Kada sam gledao tatu kako igra, uvijek sam zamišljao sebe u njegovoj ulozi. Zbog toga bih tatu izdvojio kao uzora. Inače, navijam za Juventus i kad god sam slobodan iz gušta pogledam njihovu utakmicu.
Kako su izgledali tvoji nogometni počeci? Je li bilo puno odricanja?
Kao i kod svakog sportaša koji se nekim sportom planira baviti profesionalno, bilo je puno odricanja. Bez odricanja nema uspjeha. Od kad znam za sebe treniram jednom, a ponekad i dvaput dnevno. U Varteksu mi to nije bio problem, bio sam klinac i to je bila zezancija. Kako sam odrastao, postajalo je sve ozbiljnije. Posebno naporno bilo je u srednjoj školi jer sam nakon nastave išao na trening. Navečer bih došao doma „mrtav umoran“. Moji vršnjaci tada su izlazili što ja, zbog obaveza, nisam dugo mogao. Ipak, nikad nisam požalio zbog tih odricanja.
Vrijeđa li nogometaše što se na njih zbog tržišne cijene gleda kao na potrošnu robu?
Mene ne vrijeđa… Uopće se ne obazirem na takvo što. Nastojim što bolje i kvalitetnije odraditi svoj posao.
Kako bi opisao onaj period kada si trenirao u Varaždinu?
Period iz Varteksa najljepše mi je sjećanje na nogomet… Sve bih dao da se mogu nakratko vratiti u to doba, posebice onda kada smo došli i do finala Kupa. Nakon Varteksa na sve gledam kao na posao. Tada je sve bilo drugačije. Posebno pamtim varaždinsku euforiju koja je bila prisutna kad smo u polufinalu pobijedili Cibaliu i osigurali finale protiv Dinama. To je bio poseban osjećaj zadovoljstva jer se finale Kupa Hrvatske ne igra svaki dan.
Igrao si i za reprezentaciju U15, U16, U18, U19, U20 i U21. Jesu li ti neka utakmica, suigrač ili suparnik ostali ostali u posebnom sjećanju?
Da, igrao sam u svim uzrastima za „repku“. Poseban je osjećaj igrati za reprezentaciju – daje ti neku dodatnu obavezu. Moraš biti vrlo dobar jer ne predstavljaš samo klub, već cijelu državu u kojoj si rođen. Postoji dosta suigrača koji sada igraju u Dinamu, Hajduku ili Rijeci, a neki od njih i vani. Svi se međusobno dobro znamo.
Kakvo je tvoje iskustvo u Belgiji? Kako si se tamo snašao? Jesi li naučio koju nizozemsku riječ?
Iskustvo u Belgiji bilo mi je novo i vrlo teško. Van sam prvi put otišao kao dvadeset i jedno godišnjak. Nisam briljirao u engleskom jeziku, a nikog nisam ni poznavao… Bio sam bez prijatelja i bilo mi je zaista teško tih 6 mjeseci u Belgiji. Ostao sam u kontaktu s par kolega iz Belgije i čujemo se jednom do dva puta mjesečno. Koncentrirao sam se na usavršavanje engleskog, pa nisam imao vremena još i za nizozemski. Odlična stvar jest da u svim klubovima govore engleski pa ostale jezike ne treba poznavati.
Igrač si koji bira klubove u državama sa sukobljenim etničkim strana. Osjete li se na terenu ili tribinama ti konflikti?
Ništa se ne osjeća. Na terenu nema mržnje, svi smo profesionalci i igramo za rezultat. Ne gledamo tko odakle potječe. Ni u Belgiji ni Izraelu pa ni ovdje na Cipru nisam doživio nikakve konflikte.
Koja ti se država najviše svidjela – Belgija, Cipar ili Izrael?
Najviše prijatelja stekao sam u Izraelu gdje su me odlično prihvatili svi – od ljudi u klubu, igrača pa do navijača. Bio sam ugodno iznenađen zbog krive predodžbe koju sam imao o Izraelu. Mislio sam da je tamo sve „divlje“ i da je stanje rata… Zapravo je skroz drugačije. Izraelci izuzetno paze na čistoću, gradovi su jako razvijeni, a posebice Tel Aviv. Vrhunski je grad s odličnim restoranima, plažama i noćnim klubovima. Ljudi su jako pristupačni. Što se tiče vjerskih navika, skroz su drugačiji - Novu Godinu ne slave kad i mi, imaju mnogo praznika, tjedan im počinje u nedjelju, a obiteljska druženja imaju petkom.
Osim nogometa, imaš li još koji hobi? Kako izgleda tvoj jedan dan?
U slobodno vrijeme volim odigrati PlayStation s prijateljima i na taj način većinom kratim dane. Dan ili dva nakon utakmice odem na plažu, a ponekad igram i biljar. Za ostale stvari nemam previše vremena. Dnevno imam dva treninga, a dan završavam nekom serijom ili filmom.
Što planiraš nakon završetka profesionalne nogometne karijere?
Nisam još razmišljao o tome, ima vremena... Ispred sebe ima još dosta godina za igranje.
