Vrijeme i ostale nepoznanice
Imamo vremena… samo ono bude bačeno u neki „ratni bunker“ bez svjetla. Ne trošimo dovoljno svog vremena na sebe. Prilagođavamo se nekome i nečemu drugome, iako bismo trebali reći „prvome“ jer smo sebi rijetko na vrhu ljestvice prioriteta. Neimanje vremena stvara u nama osjećaj slabosti i manjka kontrole i samokontrole; u žurbi smo, a rezultata ima „na kapaljku“.
Imamo vremena… samo ono bude bačeno u neki „ratni bunker“ bez svjetla. Ne trošimo dovoljno svog vremena na sebe. Prilagođavamo se nekome i nečemu drugome, iako bismo trebali reći „prvome“ jer smo sebi rijetko na vrhu ljestvice prioriteta. Neimanje vremena stvara u nama osjećaj slabosti i manjka kontrole i samokontrole; u žurbi smo, a rezultata ima „na kapaljku“.
Članak je trebao biti gotov već davno. Zašto nije? Nisam imala vremena (a jesam, samo se ovaj izgovor postepeno pretvorio u poštapalicu i automatski odgovor). Ironično, zato što je upravo to i tema članka – neimanje vremena.
Nikad nemamo vremena… a zapravo ga imamo dovoljno. Ponekad i previše. Svaki put kada kažete da nemate vremena, prisjetite se tog neimanja kada dan završi i razmislite je li potrošeno vrijeme bilo korisno potrošeno i koliko se (ne)zadovoljnima osjećate. Možda je potrošeno na Internet, buljenje u prazno, izležavanje po kući, pretjerana analiziranja (i pretjerivanja) i kako je točno vaš dan produktivno završio i u kojem će tek onda smjeru krenuti ostali dani? Zadnji put kada smo pogledali na sat bilo je 15, odjednom je u vjetar otišlo 5 sati i već je mrkli mrak, a mi se nismo puno pomakli, možda na kratke izlete u kupaonu.
Imamo vremena, samo ono bude bačeno u neki ratni bunker bez svjetla. Ne trošimo dovoljno svog vremena na i za sebe. Prilagođavamo se nekome i nečemu drugome, iako bismo trebali reći prvome jer smo sebi rijetko na vrhu ljestvice prioriteta. Neimanje vremena stvara u nama osjećaj slabosti i manjka kontrole i samokontrole; u žurbi smo, a rezultata ima na kapaljku. Primjerice, prema istraživanjima prosječno pred TV-om provedemo oko pet sati dnevno. I sada bez onih ponosnih Ne sjećam se kad sam zadnji put gledao/la TV. Čestitam, ali zato isto toliko (ili čak i više) trošimo na Internet, tako da smo iz pištolja postali puška i nismo ništa bolji od tih ljudi jer su obje vrste prikovane za ekrane.
Koji su koraci prema imanju vremena? Prvi je korak uvijek težak, zato i ja odugovlačim već (pre)dugo i u trenucima nesigurnosti odem, kupim pola Offertissime i umjesto svog života, uređujem si stan. Jako produktivno. Stoga, ajmo zajedno bit jači!
Hobi, FOTO: Tumblr
Mrvicu sam pametnija jer sam pročitala super pametne članke na internetu. Znate one koje uvijek preletite jer vidite da su predugi, a vi, pa kaže, nemate vremena! Nisam ga imala ni ja... dosad. Bod za mene! Što pametni članci kažu? Pa, eto, kažu da su riječi vrlo važne i imaju veću snagu no što smo toga ponekad svjesni. Uzmite za primjer koliko vas mogu pogoditi ružne riječi. Koliko vas tek onda mogu podignuti one lijepe kada ih prihvatite istim intenzitetom?
Skuhali ste ručak, a kada vi kuhate, tada i nebo plače. Dobro, možda je to samo u mom slučaju, ali ovdje se radi o primjeru. Dakle, ručak je na mjestu, ukusan je, ništa nije premalo ili previše kuhano, ali ste uspjeli možda mrvicu-dvije soli staviti previše, što se osjeti. Ljudi će to primijetiti, ali primijetiti na način E, super ti je ručak. Malo previše soli za moj ukus, ali na mjestu, ne bih ga bacio psu poskrivećki. A što mi čujemo? Super ti je ovaj ručak sastavljen samo od soli. I tu svijet za vas završava jer ste sve zeznuli zbog tog komentara vezanog za sol, makar je osobi ručak odličan, najela se, a sol je nešto što će svatko izdržati... ali ne, bacimo se na negativne misli, zatvorimo se u sobu i odlučimo tražiti stanove bez kuhinje, tako da barem imamo dobar razlog zašto nismo mini verzija Jamieja Olivera ili onog ludog što je ženu u emisiji nazvao glupim sendvičem.
Postanimo bolji u odgovoru ne, pretvorimo ga u ne koje će nas potaknuti na ostvarive opcije, a ne odustajanje. Uz to, budimo realni što se nas samih tiče jer se ipak barem toliko poznajemo. Tako da planovi kojih smo se jutros sjetili u tramvaju, kada smo u mislima bili na vrhu svijeta, pročitali sve knjige, naučili čitavo gradivo za jesenske rokove... ponavljam – budimo realni, to se neće dogoditi danas, a bome ni sutra, zato – realno planiranje koje je zbilja ostvarivo. Znate koliko ste puta obećali članovima obitelji, prijateljima i sebi da ćete nešto napraviti ili nešto popraviti, doći na vrijeme, a taj dan nikako da dođe. Poput dana kada odlučite otići na dijetu, a to nikad nije danas.
Na što trošimo vrijeme? Izlasci, gledanje serije, Skype, čitanje, pjenušave kupke, druženja, glazba, (nezaobilazni) alkohol, spavanje, slikanje, crtanje. Ne trebamo se toga odreći, ako na primjer radiš osam sati dnevno, ostatak dana se možeš baviti aktivnostima koje te usrećuju. Možda čak imaš i više vremena ako malo spavaš ili ako si Edward Cullen pa ne spavaš. Blago fikciji. Poanta je u tome da nam još uvijek ostane dovoljno vremena za pripremu dobrog jela, druženje s prijateljima, teretanu, seriju ili što god da te usrećuje i vraća u tebe život i energiju, odnosno životnu energiju koja se pretvara u vrstu korisne zdrave zabave i odmora! Vrijeme i ovi sati postoje, postanimo toga svjesni i iskoristimo ih na najbolji mogući način jer ovako možda odustajete od nečeg veličanstvenog što biste mogli biti, možda propuštamo sve skrivene talente za koje (još) ne znamo. Zamislite da su vaši skriveni talenti Pokemoni i tragajte za njima, radite na njima, trenirajte ih u onim dvoranama!
Ljepota života, FOTO: Tumblr.
Čak i ako ste razmišljali o neimanju vremena, sigurno ponekad u glavi radite cijelu umnu mapu planova kako ćete poboljšati svoj život, stav, kondiciju… ali to slijedi tek kad ćemo imati vremena ili sutra. Osobno sam u glavi snimila već nekoliko filmova u kojima postajem super osoba koja drži one važne stvari pod kontrolom. Super je gledati te filmove i onda se isključiti, pretvarati se da je to bio film i nastaviti s besmislicama u glavi. Najlakše je biti žrtva mentaliteta oh jadan/jadna ja, što me pogodi ovaj okrutan život. Najbolje je planove staviti na papir i na vidljivo mjesto, budimo se svaki dan s njima i odredimo točno vrijeme ili barem otprilike kada ćemo s istim početi, prenesimo misli na papir jer – pametan piše, a mi bome trenutno nismo najpametniji pa korak po korak do neke prosječne pameti. Nisu loši ni različiti markeri i papiri; učinimo buduće planove divnima i perspektivnijima već samim planiranjem. Tad neće biti dana kada ćemo zaspati razočarani, osjećajući se kao da nam život prolazi i kao da nad njime nemate kontrolu. Ako mi ne držimo uzde, tko ih, pobogu, drži?!
Budimo realni – toliko nam sati prođe i bude potrošeno na pregled naslovnice na Facebooku i Instagramu, bez da toga budemo svjesni. Ostajete u istoj pozi, jedva se dignete, a dignete se samo zato jer vas je vjerojatno uhvatila fiziološka potreba pa ono, kad već morate. Umjesto da pratite i gledate tuđe živote, sanjarite o tome kako bi bilo divno, bajno i krasno biti oni, sjetite se – svaka poza, svaki osmijeh, svaka fotografija – iscenirano, sve je isto, ljudi su počeli kopirati tuđu sreću. No, ti ljudi na fotografijama možda zbilja jesu sretni, no ovoga puta mi postajemo ti koji žele kopirati njih i njihovu sreću, kopiramo stvari koje usrećuju druge, a ne nas. Stoga ne trošite svoje dragocjeno vrijeme i tolike sate na tuđe živote nego poradite na svom… van ekrana. Također, vrijeme gubimo na ljude koji nas ne poštuju i ne cijene, na stvari nakon kojih se osjećamo više prazno nego ispunjeno, na prijatelje koji skrivaju prefiks ne-,… Odijelite izgubljeno i dobiveno vrijeme; ono što vas ne usrećuje, što nije dobro i korisno za vas i zbog čega izgubite i vrijeme i energiju. Prigrlite ono što vas zadovoljava. Čim sam starija, to mi više ponekad bude svejedno, a ravnodušnost je ponekad i više nego dobrodošla, čak i prijekopotrebna. Dao si dio sebe za nekoga, u odnos s nekim, no to na kraju ispadne tek tadašnja ljudska potreba za drugom osobom, ali kad tad neke stvari prerasteš i vrijeme je da se makneš, samo uvijek kraj bude deblji, a ne tanji. No, ako je HDZ mogao dalje, bome možemo i mi!
Mirroring, FOTO: Tumblr
Naravno da trebamo i vrijeme za sebe kada odlučimo luftati noge i kada ne postoji vanjski svijet, naprotiv, tad prolazimo kroz neku vrstu duhovne rehabilitacije, katarze i odmora, na koji god to način prakticirali i što god vam predstavlja odmor. No trebamo se podignuti – figurativno i doslovno, iskoristiti iskoristivo (pa čak i neiskoristivo, kreativnost je čudo!), nađimo to vrijeme koje nam uvijek bježi i ostvarimo se na toliko jednostavan, a ispunjujuć način!
Znam da zvučim kao da sam postala dio neke duhovne sekte koja će mi isprazniti mozak, ali trebam i samu sebe na neki način motivirati jer ja predstavljam sve ovo (oprosti, mama), a pismenim putem će se barem nešto zadržati. Imamo vremena za posao, aktivnosti, prijatelje, partnere, obitelj. Samo trebamo biti pametniji, realniji, odlučniji i prvenstveno se prilagoditi sebi.
Note to self: Ne seri. Imaš vremena.
