Ukrajina (i)zvana čežnja

Da Ukrajina nije samo Andriy Shevchenko, shvatili su već ranije mnogi boksači koji su se našli na suprotnoj strani ringa u odnosu na Vitalija Klička.

Prošlo je umom i Hrvatima nakon što se ne plasiraše na Svjetsko prvenstvo u nogometu 2010., a pojavljuju se takve misli i kod mnogobrojnog europskoga puka u dugim zimskim noćima kad one postanu još duže i još hladnije, ne samo zbog praznog novčanika ili kreveta, već i zbog nestašice ruskoga plina, a pojam nestašica ruskoga plina na brojnim se svjetskim jezicima prevodi kao politička igrica na ukrajinskom obzoru.

U proljeće 2014. Ukrajina stiže u sami svjetski vrh zahvaljujući visokoj zastupljenosti u svjetskim medijima. Doduše, baš sada, kad se oči svijeta polako odmiču od Ukrajine i Krima, pogledajmo malo u njihovo dvorište.

Nikad ne znaš gdje možeš pronaći jamca za kredit. Ok, nigdje ga ne možeš pronaći, ali tko zna gdje možeš naići na istinsku demokraciju. Hmm, tek to ne možeš nigdje pronaći. Zadovoljit ćemo se mi Hrvati i pronalaskom ispravne taktike za utakmicu s Kamerunom! Idemo kolektivno u Ukrajinu, tamo smo barem lišeni japanskih sudaca.

Likvidacija vs. likvidnost

Što zaista znamo o Ukrajini, o nemirima u toj državi? Tko je više u pravu, tko ima snagu argumenata, a tko argumente snage? Prvenstveno je važno uočiti kako o svemu tome zapravo raspolažemo s vrlo malim brojem informacija, a i one koje imamo rezultat su nečijeg dojma, subjektivnog stava te su nerijetko kontradiktorne. Subjektivizam i selektiviranje informacija pojavljuje se na svim razinama. U ukrajinskom slučaju jako ovisi s koje strane informacije dolaze. Važno je naglasiti kako su na ovom primjeru kredibilitet izgubili mnogi, a ponajviše dio alternativnih liberalnih medija  koji su relativizirali rusku aneksiju Krima. Teze koje su se u njima provlačile odnosile su se na povlačenje paralela s američkim imperijalizmom, politikom u Libiji, Afganistanu, Iraku.

Zamislimo da su apsolutno sve te optužbe na račun SAD-a potpuno točne. Zar to daje pravo Rusiji da, pod vojnom prisilom, okupira i praktički anektira dio teritorija susjedne države? Vojna je prisila također izraz koji različiti svjetski jezici različito prevode, a ruski je prijevod izraza vojna prisila sintagma volja naroda, tj. referendum. Znate one situacije u filmovima kada naoružani pljačkaš ulazi u trgovinu i pod prijetnjom likvidacije traži novac i prestrašeni mu blagajnik taj novac isplati? E, pa, ako poput mene ni vi niste znali, krimski primjer nas uči kako je to bila slobodna volja blagajnika. Nije on morao isplatiti novac, na kraju krajeva nije novac uzeo pljačkaš, već mu ga je dao blagajnik.

Daleko od toga da su zapadne zemlje bez ikakve krivnje za stanje u Ukrajini. Politika je posao, trgovina svim artiklima koji su na akciji, neovisno je li riječ o cijeni nafte ili sudbini milijuna ljudi. Takav je tretman u zapadnjačkom izlogu dobio i ukrajinski artikl. Cijelo je vrijeme i tretiran kao vrlo vrijedan izložbeni primjerak koji se može dobro prodati, prvom susjedu ako nikom drugome.

Političke predstave

U tom kontekstu treba promatrati i dvostruka mjerila oko svrgavanja vlasti koja je ipak bila demokratski izabrana, zatim licemjerstvo vezano za prihvaćanje antiruske radikalno desne vlasti. Možemo nabrajati unedogled. Jasno je kako brojni zapadni diplomati noćima nisu mogli spavati od brige za ukrajinski narod, za njihov standard i svakodnevne problem. Posebno bi suze ronili kad bi čuli za rast nezaposlenih, loša radnička prava ili pad zdravstvene zaštite, pogotovo onaj dio njih koji se bavi glumom.

Gluma je u politici sveta stvar. Ovdje je cijela Ukrajina bila  pozornica, u slobodno vrijeme tu ulogu ima cijeli svijet. Predstavljena kao država u kojoj se silne borbe vode između proruskih i proeuropskih političara, Ukrajina je bila sve samo ne to. U vremenu proeuropskog predsjednika Juščenka potpisana su dva bitna gospodarska sporazuma s Rusijom, a u vremenu proruskoga predsjednika Janukoviča bilo je i približavanja Europskoj uniji u pojedinim pitanjima. Ukrajinski presedan? Ne, tek još jedna globalna predstava koja je ovaj put odigrana na ukrajinskom tlu. Ne trebamo ići daleko, pogledajmo kako je bilo nejednom u Hrvatskoj; u vremenu kada je na vlasti bila nominalno desna, pronacionalno orijentirana stranka u Haagu su završili generali, a u vremenu vlasti nominalno socijaldemokratske stranke na dnevni red su došla pitanja poput Zakona o radu koji je nepovoljan za radnike, smanjenja izdvajanja za obrazovanje, zdravstvo itd.

Na jednoj su strani političke i gospodarske elite, a na drugoj su strani svi ostali (građanski sloj, radnici, doslovce svi osim spomenutih). I nije to nikakvo otkrivanje tople vode, ali nekad treba konstatirati kako je car gol. Iz čiste radoznalosti promislimo bi li Ukrajina doživjela ovakvu sudbinu da se nije odrekla svoga nuklearnog oružja? Svi znamo da svjetske sile obožavaju Sjevernu Koreju i Pakistan, ali malo o svemu razmisle nakon što se na horizontu pojavi nebitna činjenica kako se ove dvije države nisu odrekle svoga nuklearnog naoružanja.

 (Ne)Solidarnost svima 

Što je sa svjetskom (ne)solidarnošću na ukrajinskom pitanju? Od diplomatskih krugova bilo što izvan smirivanja stanja, pozivanja na kulturu dijaloga i pamfleta o potrebi provedbe demokratskih procesa nije stiglo. Jesu li "obični" ljudi mogli više? Je li se primjerice mogao uključiti veći broj volontera iz Hrvatske? Sjećanje na Domovinski rat u Hrvatskoj još je svježe, ratne traume nisu još ni približno izbirsane, a ljudi u Hrvatskoj bili su šokirani, i to s punim pravom, svjetskom nezainteresiranošću, ostavljanjem na cjedilu i zanemarivanjem civilnih žrtava. Međutim, koliko je svih nas bila briga za sukob u Siriji, koliko smo o tome razmišljali? Rat u Hrvatskoj bio je krvav i užasan i tragična je baš svaka smrt u tom periodu, ali u Siriji je tijekom kraćeg perioda poginulo 10 puta više ljudi nego u ratu u Hrvatskoj. Koliko smo se brinuli oko toga, koliko nam je bilo stalo? 

Novi članovi

U društvo brojnih drugih država, među kojima su i Hrvatska i Sirija, stigla je i Ukrajina. Neovisno o tome koja nam je strana bliža, čijim smo idejama bliži, vidjeli smo kako je na ukrajinskim ulicama proliveno jako puno krvi. Velike količine te krvi pripadaju ekonomski loše stituiranim građanima, nezaposlenima, radnicima čija su prava na vrlo niskoj razini i sve to u ime nekakve fiktivne ideologije, približavanja jednoj ili drugoj velesili pri čemu nije sigurno ništa, osim da će ih ta velesila, neovisno koju izaberu, ostaviti čim se ugase svjetla reflektora. Uz ,,ne ponovilo se’’, prihvatimo i frazu da ova krv ne bude prolivena uzalud i dodajmo uvjerenje kako ćemo iz ovoga barem nešto naučiti. Kao građani svijeta, dakako.