Tužno, tužnije, hrvatsko pravosuđe
Grozno je kada uz riječ pravosuđe stoji korumpiranost, nepoštenje, pokvarenost i slično. Zapravo, nije grozno već tužno. Čega smo se nagledali prethodnih godina, a evo i prethodnih mjeseci? Bježanja osuđenika preko granice, nestanka sudskih spisa, čudnih, da ne kažem lažnih svjedočenja, otezanja procesa u velikim aferama, ovrhe nad djetetom, izvlačenja optuženika na konto bolesti i raznih smicalica.
Grozno je kada uz riječ pravosuđe stoji korumpiranost, nepoštenje, pokvarenost i slično. Zapravo, nije grozno već tužno. Čega smo se nagledali prethodnih godina, a evo i prethodnih mjeseci? Bježanja osuđenika preko granice, nestanka sudskih spisa, čudnih, da ne kažem lažnih svjedočenja, otezanja procesa u velikim aferama, ovrhe nad djetetom, izvlačenja optuženika na konto bolesti i raznih smicalica.
– Suci i istražitelji ne podnose novinare. – Reče meni jedan pametan čika na fakultetu. Na Pravnom fakultetu. Dodat ću kako ih očito ne podnose ni sudski/e savjetnici/e, obzirom da je jedna od njih, inače zaposlenica Županijskog suda u Rijeci, odlučila malo zaprljati prstiće na društvenim mrežama uputivši uvrede na račun glavnog urednika jednog portala. Novinari navodno preuveličavaju stvari, previše kritiziraju. Ne valjaju im zakoni, ne valja im sudac ili sutkinja. Ma, ne valja im ništa. Sukladno tim navodima, kada sam već upao u blato komentirajući sve i svašta, hajde da se kao student prava upustim u blagi osvrt na pravosuđe.
Svjetski ekonomski forum nedavno je posjeo hrvatsko pravosuđe na 120. mjesto od ukupno 140 država. Govorimo o pozicioniranju s obzirom na neovisnost pravosuđa. Usporedbe radi, manje neovisno pravosuđe u Europi imaju BiH, Makedonija, Albanija. Tko pak prednjači? Finska, Nizozemska, Luksemburg... Mene bi najiskrenije bila sramota ovog 120. mjesta. Ovako, s druge strane auditorija osjećam lagani bijes i razočaranje. Svaki prosječan idiot, pa tako i ja, vidi da je pravosuđe u Hrvatskoj blago rečeno u banani. Šalim se, ono je temeljito i agilno, a nadasve pravično i pravedno. O moralu i moralnosti da ne impliciram.
Prije nekoliko dana ministar je izjavio da loš glas proizlazi iz nekoliko medijski eksponiranih slučajeva. Istina, da, građani će se pohvatati na velike ribe koje žare medijskim prostorom zbog svojih nedjela, kao i zbog odluka koje su izrečene tim ribama. Naravno da nikog ne zanima Mile koji je opljačkao poštu, a za djelo koje mu se stavlja na teret je dobio uvjetnu od godinu dana. A ni Miletovo ponovno počinjeno isto kazneno djelo, samo što je drugi put u pitanju kiosk i kazna zatvora.
Osim eksponiranosti pojedinačnih slučajeva, kaže naš ministar da statistike pokazuju veći broj riješenih nego primljenih predmeta i manji broj zaostataka. Sve to u nekim brojkama i postocima. Dobro je to, nego, di je tu pečat? Hajdemo malo o kvaliteti, a ne o kvantiteti. Ipak pravnici nisu matematičari. Ako ćemo se već baviti brojkama onda nas ne bi trebala zamarati činjenica da je Vrhovni sud pretrpan s čak 15 tisuća građanskih predmeta, a to je jedan od pokazatelja nezadovoljstva građana odlukama nižih sudova.
Podsjetit ću da je 2014. godine Europska komisija također sastavila izvješće u sklopu kojeg je objavila popis zemalja prema stupnju učinkovitosti i neovisnosti pravosuđa, a znate li koje je mjesto zauzela Hrvatska? Bili smo između 2. i 4. mjesta odstraga kada je riječ o učinkovitosti. Zadnje mjesto kada govorimo o neovisnosti. Zadnje. Neću sad prozivati ministra, on je, slagali se sa mnom ili ne, plaćen da priča kako je sve u redu. Prije četiri godine upisah se i ja na pravni fakultet. Unatoč crnim statistikama i naslovima. Ma, pretjeruju novinari. Nakon četiri godine pišem ovaj tekst, novo tijelo sastavilo je novi popis, a Hrvatska je i dalje na dnu ljestvice kada je riječ o istim stvarima. Pretjerujem li?
Grozno je kada uz riječ pravosuđe stoji korumpiranost, nepoštenje, pokvarenost i slično. Zapravo, nije grozno već tužno. Čega smo se nagledali prethodnih godina, a evo i prethodnih mjeseci? Bježanja osuđenika preko granice, nestanka sudskih spisa, čudnih, da ne kažem lažnih svjedočenja, otezanja procesa u velikim aferama, ovrhe nad djetetom, izvlačenja optuženika na konto bolesti i raznih smicalica. Čuj mene, pa nije to nešto novo i od jučer. Nije. Zato se stalno i pitamo funkcionira li sve kako treba i je li s vama koji uporno tvrdite da cvjetaju ruže sve u redu?
Ako se već oni na optuženičkoj klupi sprdaju s institucijom suda i sucima, zašto ne bismo i mi? Uzmimo jednog gospodina kojemu se na teret stavljaju razna kaznena djela, milijunski iznosi i kojemu se sudi već ohoho godina. Dolazi pred zgradu suda, onako upicanjen, staje pred kameru i cinično, kroz smijeh izjavljuje kako vjeruje u hrvatsko pravosuđe i institucije. Nakon toga nastavlja ciničnu farsu u sudnici gdje ga sutkinja nekoliko puta opominje uz opasku da se prestane smijati. Pravomoćnu presudu još nije dočekao. Tko zna kad će i hoće li uopće. Kao i svaki put, izaći će iz te zgrade, visoke glave prošetati istom ulicom kojom svaki dan šeta. Proći pored bakice koja prodaje svoju ostavštinu kako bi si sutra mogla kupiti kruh i mlijeko, prvi dan, drugi dan. Treći neće. Istu tu bakicu je privela i prijavila policija. U rekordnom roku je još dobila i novčanu kaznu. Za bogzna što. Za ništa. Jer mora nešto pojesti.
Moramo i mi. Ustavna načela. Bilo bi dobro da ih malo gricnemo. Kažu da je Republika Hrvatska jedinstvena, nedjeljiva demokratska i socijalna država u kojoj svatko ima prava neovisno o društvenom položaju i republika u kojoj su svi građani pred zakonom jednaki. Zato malog čovjeka zbog neznatne stvari ponizimo i uzmemo ono malo dostojanstva nakupljenog u njegovom tijelu, a velikog zbog znatno veće stvari uzdignemo. Zato ljude dijelimo na kategorije po primanjima. I tu ću, za kraj, dodati još jednu mrsku matematičku formulu. Nikakav društveni položaj + mala plaća = nejednakost pred zakonom. Masan (čitaj odgovarajuć) društveni položaj + velika plaća = jednakost pred zakonom.
Naravno da moramo ulagati u sustav kako bi on pravilno funkcionirao, no to ne znači da će biti efikasniji samo zato što je uloženo više novca. Sustav je neovisan od građana, ali očito ovisan od nečeg drugog. Hoćemo li mi kao i Rumunji uhvatiti pravdu u svoje ruke i tijelima napraviti obruč oko parlamenta? Pravdu, da. Tumače tako razni direktni i indirektni sudionici pravosuđa kako pravda ne mora uvijek biti i pravo. Treba li onda pravo imati dotične točke s pravdom?
