Tužan kraj za Tram 11: od glasa generacije do marginalnih provokatora

Nakon odbrojavanja dana do albuma koji su fanovi čekali 22 godine, skandaloznog produkta tog čekanja i posljedičnog raskida ugovora s izdavačem, prašina iza najpoznatijeg hip-hop dvojca u Hrvata se gotovo slegla. Najvjerojatnije zauvijek.

Stvari su krenule neopisivo krivo uglavnom iz dva razloga: prvi je taj što je Tram 11 koji smo čuli na novom albumu u nekim segmentima postao potpuno različit od onog otprije dva desetljeća, a drugi je što je u ostalima ostao potpuno isti.

Dio u kojem su se promijenili (barem polovica ovog dua) su, dakako, skandalozni stihovi Generala Wooa (Srđan Ćuk) u kojima kroz cijeli album nasrće na četnike, partizane, pedere, žene bez djece, novinare i ostale po Generalu nepoćudne skupine. Za njega je Jasenovac mit, novinarka Danka Derifaj koja je razotkrila Thompsonovu ilegalno izgrađenu zgradu „Danka partizanka”, a „mrzitelji šahovnice” si trebaju „pucati u sljepoočnice”. Ovako glase vjerojatno najkontroverzniji stihovi s albuma, iz pjesme PŠK (skraćeno od „Puši ku*ac”):

Ovaj General Woo neprepoznatljiv je u odnosu na onog otprije samo osam godina, kada je snimao pjesme s reperima iz susjednih zemalja i imao gotovo isključivo liberalne stavove. Sredinom prošlog desetljeća na svom Facebook profilu aktivno je promovirao Živi zid, a nekoliko godina prije ― pazite sad ― snimao jingle za SDP.

Srđanovo radikalno desničarenje počelo je tek prije dvije-tri godine neobjašnjivim objavama na Facebooku: tada je, iz vedra neba, počela njegova borba s „jugočetnicima”, „sotonama” i „gej pedofilskom propagandom”. Kulminacija učestalog prelaženja svih granica dobrog ukusa bila je kada je napisao da se po Aleksandri Zec, ubijenoj srpskoj djevojčici, ne treba zvati ni „grmlje gdje psi pišaju”. To su znali oni koji su ga pratili kroz godine (uključujući autora ovih redaka) a u medije je dospjelo tek nakon objave albuma, jer je kroz godine Woo postao previše irelevantan da bi ikoga bilo briga. I to je ključ drugog problema, zbog čega će nakon nekoliko tjedana kontroverze nekoć slavni duo najvjerojatnije ostati zauvijek zaboravljen.

Svijet iz doba izlaska prva i (do nekidan) jedina dva albuma Tram 11-a (1999. i 2000.) više ne postoji. Kada su objavljeni, Tramovci su postali glas svih nas, djece i mladih s ove ili one gradske periferije kojima je život u startu podijelio lošije karte nego ostalima i koji su se do tog trenutka osjećali nevidljivo. Bili su nešto potpuno novo u mainstreamu, bahati i realni, s porukom postojimo, tu smo i ne možete nas više ignorirati. U javni diskurs su na velika vrata uveli socijalnu tematiku i mračnu stranu društva koja gotovo uvijek završi na margini ili u crnoj kronici, i time zasluženo ušli u legendu. Također, to nije bio scenski proizvod s kratkim rokom trajanja ― do prije deset godina, nije bilo brutalistički izgrađenog stambenog naselja gdje se s barem jedne klupe ili iz auta nije mogla čuti svaka od pjesama s tih albuma.

Socijalna tematika i dalje je vrlo aktualna, ali se manifestira drugačije i nije više u modi. Danas klinci nisu na klupama nego na TikToku, koncept „opasne ekipe s kvarta” je skoro izumro, a slabiji socijalni status se puno češće skriva nego koristi kao argument za dići glas. Cijeli ambijent koji je tada u javnom diskursu bio nov i šokantan danas je pomalo zaboravljen ― dalo bi se raspravljati o tome je li to dobro ili loše, ali je svakako činjenično stanje.

Tram 11 se raspao 2003., na vrhuncu slave, i tako postao centralni motiv hrvatske hip-hop mitologije. U međuvremenu je Target (Nenad Šimun) otišao u potpuni underground uglavnom izbacujući materijale za najuži krug fanova, s većinski silaznom putanjom kvalitete. Woo je, nakon uspješnih nultih, 2011. godine izbacio svoj zadnji zapaženi album, Verbalni delikt. Njime je uspio ostvariti možda najveći šok-faktor u karijeri: društvena tematika je opet bila tu, ali ovaj put u oštrom obračunu s politikom, Crkvom i globalnom ekonomijom ― gotovo ljevičarski stavovi koje je tada imao danas su neprepoznatljivi. Zadnji solo album s tematikom sličnom prethodnome izbacio je 2014., ali taj je u javnosti već prošao puno manje zapaženo ― ljudi su se navikli, i ovaj trik iz rukava je bio potrošen. A 2011. je danas već pomalo davna...

To je razlog zbog kojeg bi Tram 11, i da nije filoustaških grozota u stihovima, vrlo brzo otišao u ropotarnicu povijesti nakon novog albuma. Na povratničkom koncertu 2017., najbrže u povijesti su rasprodali veliku dvoranu Doma sportova ― bio je to scenski spektakl na kojem su svi repali tekstove napamet, palile su se baklje, a masa je bila u općoj euforiji. Ipak, od toga je prošlo više od četiri godine: ni stara slava u razmjerima u kojima su je imali Tramovci ne traje vječno. Već tada najavljeni novi album mogao je napraviti puno, ali svi su zaboravili da takav svečani povratak vrlo rijetko ispadne dobro. Target i Woo, ako izuzmemo pro-NDH motive, zvuče kao lošija verzija sebe otprije 20 godina. Dečki s asfalta, kako sredovječnim kljusinama od 40 i kusur tepaju kritičari koji nisu poslušali album, nisu evoluirali niti milimetra, nego samo ispali iz forme.

U tom smislu, moguće je da je Srđanovo mahanje barjakom s prvim bijelim poljem potez očajnika koji, svjestan da mu vrijeme pod reflektorima ističe, ima još samo jednu kartu za šokirati javnost te tako uloviti, ako ne staru slavu, onda bar udobnu poziciju na političkoj desnici. Ako je tako, odabir ciljane skupine je debilan: hip-hop sluša mahom urbana publika koja ih je sada zbog opskurnih stavova većinom napustila, a Thompsonova publika ne traži hip-hop nego Thompsona. Teško je zamisliti najavu za koncert Tram 11-a na proslavi obljetnice Oluje, na fešti u Ljubuškom ili nastupu za dijasporu u Buenos Airesu: radikalno desna publika kojoj su se okrenuli će ih nakon početne internetske podrške vrlo brzo zaboraviti, a nakon toga će ostati bez ikakve publike. Ostaje samo navijačka niša, koja ipak nije dovoljno brojna za osigurati neki pristojan prihod od nastupa.

Kroz album i intervjue teško je oteti se dojmu da Target, inače u pjesmama potpuno apolitičan, uopće ne shvaća što se događa te da bi se jednako kao s Hasanbegovićem i Bujancem slikao i s Katarinom Peović ili bilo kime s bilo koje strane političkog spektra ― i nadam se da će njegovi fanovi imati razumijevanja za to. S druge strane, General Woo je potpuno svjesno transformirao Tram 11 od grupe koja se bori za potlačene u grupu koja služi kao megafon onih koji ih tlače ― zaslužena kazna za ovakvu izmjenu strana bit će mu polagani odlazak u potpunu irelevantnost.

Priča o cenzuri koja se povlači po medijima i društvenim mrežama promašena je: izdavačka kuća Menart je, kao privatni entitet, raskinula suradnju s izvođačima za koje su procijenili da im poslovno mogu nanijeti štetu. Dakle, ne možemo govoriti o ugrozi slobode govora jer Tramovci i dalje imaju pravo širiti svoj rad internetom ili naći drugog izdavača. Druga je stvar to što je izdavačka kuća vjerojatno najveći negativac u cijeloj priči: ako su preslušali album (što sigurno jesu) i zaključili da je neprikladan (što je), nisu ga trebali objavljivati. Ako su ga već objavili, trebali su stati iza svojih izvođača, bez obzira na njihove stavove. U Menartu su se vjerojatno proračunato nadali da će sve proći ispod radara, ali su ekspresno podvili rep kad su vidjeli da im je računica bila kriva. Time su javne osobe profašističkih stavova još jednom dovedene u omiljenu poziciju žrtve i mučenika, kojima pedersko-srpsko-jugočetnički lobi oduzima pravo da govore istinu.

Summa summarum, Jedan i jedan nastao je kao užasna kombinacija manjka introspekcije i viška stare slave, pohlepe izdavača koji se nadao ogrebati za koju kintu u umirućoj diskografskoj industriji i najgore prakse internetskog obrazovanja jednog od članova grupe. Legendarne stvari treba ostaviti takvima i zbog toga ovaj album nikad nije trebao ugledati svjetlo dana. Tramovci su se potrudili da, prije nego što se zauvijek izgube u bespućima scenske i političke margine, postanu karikature nekadašnjih sebe i svima ostave gorak okus u ustima.