Tko definira uspjeh i zbog čega je ta definicija obična glupost

Na Facebook stranici Hrvatska učiteljica bez cenzure Bernarda Jug, koja vodi stranicu, otvoreno dijeli školske probleme i anegdote s kojima se svakodnevno susreće u radu s djecom.

Dopustite mi da vam prepričam ukratko problematiku temeljenu na popularnoj priči koja kruži internetom.

Jedna mala osobica odlučila se za svoje životno zanimanje, postati zidar. Promatra zidove svoje sobe i razmišlja o teksturi, boji i građi toga nosećega objekta. Put od kuće do škole obožava jer se sastoji od šarenih fasada, a često sanjari o slaganju opeka i kamenih blokova. U školu dolazi u strahu da mu učiteljica ne postavi popularno pitanje: Što bi želio biti kad odrasteš? pa da mora javno pričati o svojim snovima kako će jednog dana postati zidar. Drugim riječima, sram ga je u svom razredu reći što želi biti u životu. I stvarno, čim je to izgovorio, njegovi kolege su se počeli smijati.

Zar nije odlično da dijete od tek jednog desetljeća svoga postojanja zna što želi raditi u životu? Dječje snove često uzimamo olako misleći da nisu vrijedni. Izbor zanimanja jako je delikatno pitanje da se čak i oni koji dugo godina rade u nekoj firmi i imaju dobro plaćen posao, ponekad pronađu u dilemi pitajući se jesu li dobro odabrali. Jako je teško odrediti što želimo raditi tijekom cijelog života, pogotovo u tako ranoj dobi, u kojoj se to od nas očekuje (već pri kraju srednje škole). Rijetki su oni koji su već u osnovnoj školi mogli odrediti zanimanje kojim će se baviti do kraja života, a još rjeđi oni koji su to zanimanje i pretvorili u stvarnost 20 godina kasnije. Ne znamo hoće li ovaj dječak zaista postati zidar, ali sudeći po tome što se srami zbog svojeg izbora, postoji šansa da će se naći na listi onih koji nisu ispunili svoje snove. A sve to zbog čega? Zbog ismijavanja društva. 

Ono što predstavlja problem ovdje jest činjenica da se to dijete osjeća loše zbog svojeg izbora. Osjeća se posramljeno i prijatelji mu se izruguju. Sudionici ove priče imaju tek desetak godina i smiješno je da čak i oni već imaju izgrađeno mišljenje o jednom običnom ljudskom zanimanju. Ipak, to su samo djeca koja čuju razgovore svojih roditelja i koja vide kako se njihovi roditelji odnose prema prodavačici ili prema nekom odvjetniku i na temelju toga već u toj dobi mogu izgraditi predrasude. Programirani smo donositi zaključke na temelju nečijega zanimanja. Čak i mijenjati ponašanje ovisno o tome nalazimo li se u društvu nekog akademika ili ne. Za to bismo mogli zahvaliti društvenim standardima i formiranim stereotipima. Stereotipa je ionako previše, a tuđih očekivanja od nas još i više. Vrijeme je da prestanemo kreirati svoje sudbine na temelju društvenih neprijatelja – predrasudama i očekivanjima drugih.

VEZANO

Posao bez diplome? Prema iskustvu s popularne društvene mreže, to je sve češća pojava

---

Tužno je to što su snovi jednog dječaka koji bi mogao biti strastveni zidar porušeni sustavom. Njegovi zidovi urušili su se poput urušenih zidova koje on želi popraviti. Sustavom koji određuje koliko je nečiji trud vrijedan. Sustavom čija se ljestvica poslova dijeli na ugledne i neugledne poslove. Naravno, ta podjela je neslužbena, ali svi je osjećamo. Službena podjela zanimanja se može pronaći u dokumentu Republike Hrvatske pod nazivom Nacionalna kvalifikacija zanimanja. Sasvim je prirodno da takav dokument postoji. U njemu se ne ističe hijerarhija poslova, već se provode analize i statistike vezane za poslove u svim sektorima. U državnoj statistici zanimanje podrazumijeva posao što ga obavlja osoba radi stjecanja sredstava za život. Dakle, bilo koji posao. Istina je da je tržište rada drugačije u današnjem dobu nego nekada i da uzročno-posljedično u nekim poslovima fali radne snage, pa su ti poslovi traženiji nego ostali. 

Međutim, ovdje nije riječ o tržištu rada nego o tome da društvo nameće prosudbe o tome što tvori uspjeh i kako bismo ga trebali ostvariti. Dobar posao može biti bilo koje profesionalno ili osobno postignuće. Biti uspješan često se izjednačava s gomilanjem bogatstva i obavljanjem vrlo dobro plaćenoga posla. S druge strane, za neke druge uspjeh znači imati fleksibilnost u životu zato što ne mjere uspjeh po tome koliko su se popeli na profesionalnoj ljestvici ili koliko će još bogatstva nagomilati.

Ova me priča asocirala na moje osobno iskustvo. Kad sam bila dijete, željela sam postati slikarica. Jednoga dana, kad sam imala možda dvanaest ili trinaest godina, prijateljica mojih roditelja postavila mi je to bezazleno pitanje o mojim planovima za karijeru. Odgovor nije baš najbolje prihvatila, pa me molila da razmislim mogu li od svoga života učiniti išta više od slikanja kistom po platnu. Ne želiš ići na fakultet? upitala me. 

Nisam sigurna da sam tada uopće znala da trebate završiti fakultet da biste postali slikar. Nisam o tome puno razmišljala. Ne bih se suprotstavila toj ideji jer je fakultet bio mjesto gdje, kako sam saznala iz pouzdanih izvora, možete ostati budni dokad želite i jesti večeru kakvu želite. Ali pravi razlog zašto o tome nisam razmišljala bio je taj da ono što želim biti kad odrastem nije ovisilo o tome kako da to ostvarim. Jednostavno sam željela slikati. Shvaćala sam što je ta žena željela reći, njezino neodobravanje moje budućnosti koju sam veselo zamišljala sasjeklo me u korijenu. Zaboljelo me je i tu sam bol dugo osjećala. Počela sam razmišljati da ne bi bilo u redu od mene da postanem slikarica i da ću razočarati ljude ako odaberem kupovinu kistova i šarenih boja umjesto života u intelektualnoj krutosti visokog obrazovanja. Isto kao i ovaj dječak, ali možda ni on još nije svjestan točno zašto se osjeća posramljeno. 

VEZANO

Zašto su studentske prakse ključne za uspješnu karijeru?

---

Potpuno je ideja o mom zanimanju izblijedjela poput stare istrošene slike i ja sam se usmjerila prema Filozofskom fakultetu – razmišljajući o tome da ću diplomirati pa doktorirati i postati učiteljica. I na dobrom sam putu do diplome, ali ono što želim reći jest da dok sam bila dijete, nitko nije imao predodžbu o tome što ću biti kada odrastem i zašto je onda prijateljici mojih roditelja to bilo toliko važno da me pokušavala odvratiti od puta koji me je tada toliko ushićivao? Očito je mislila da mi pomaže, da me spašava od same sebe. Ali većini nas nije potrebno spašavanje. 

Potrebno nam je samo dopuštenje da sami donosimo odluke i činimo pogreške i da uživamo u vlastitom uspjehu bez obzira na to što on za nas znači. Živimo li svoj život prema tuđim definicijama uspjeha, znači da živimo prema tuđim snovima. Definicija uspjeha je drugačija za sve, nekome je to biti slikar, nekome zidar, ali nitko ne bi smio odustati od takvih snova zbog nečega što netko drugi misli. 

Jer, na kraju dana, tko je jedina osoba koja ostaje povrijeđena kad oblikujete svoj život prema mjerilima drugih ljudi? Jedino vi. I iskreno se nadam da će ovaj dječak postati najsretniji zidar na svijetu.