Studiranje kao moda - studiranje i ostale tlake...
Sveučilišta su puna nemotiviranih studenata koji na visoko obrazovanje gledaju kao na još jednu petogodišnju srednju školu.
Sveučilišta su puna nemotiviranih studenata koji na visoko obrazovanje gledaju kao na još jednu petogodišnju srednju školu.
„Znanje je roba.“ Neću uopće postavljati pitanje je li vam poznata spomenuta ispraznica jer sam siguran, dragi čitatelji, da se slažemo kako je možemo čuti svakodnevno oko sebe.
Ono oko čega se možda ne slažemo jest tvrdnja da je velika, dapače ogromna, većina studenata danas usvojila ovu frazu i da se prema njoj ravna u svom akademskom životu.
To ću pokušati pokazati u nastavku ovog kratkog teksta, kao i to da je ta rečenica itekako loš kompas za osobni razvitak.
Kakav koncept prati uzrečicu „Znanje je roba“? Pretpostavljam da je to ovaj – na tržištu rada mnogo je zanimanja, različita zanimanja različito su plaćena, također, jedno zanimanje može gradirati pa tako za jedan te isti posao možete biti različito plaćeni.
Budući da je potražnja neke usluge ograničena, na kapitalističkom tržištu koje je natjecateljskog tipa vlada tržišna utakmica – natjecanje za klijenta ili radno mjesto (plaću). Da bi radnik bio konkurentan na tržištu, dolikuje mu opremiti se sa što više znanja kako bi u toj utakmici izvukao tanji kraj. Što se podrazumijeva pod „opremanjem“? Usisavanje „znanja“, naravno.
Gutanje znanja za prodaju
Što je pogrešno u ovoj slici? Kako ja to shvaćam, bezglava utrka koja nas goni na mahnito prikupljanje novih vještina kako bismo bolje kotirali na tržišnoj ljestvici te samim time „zgrtali” više novca iz cijele slike obrazovanja sasvim je uklonila čovjeka. Ako znanje tretiramo kao sirovinu koju pretvaramo u novac, čini se nemogućim ili pak vrlo teškim istodobno ga promatrati kao sredstvo našeg osobnog razvitka u bilo kojem smislu – kulturnom, duhovnom, psihološkom ili slično. Zašto?
Jednostavno nemamo vremena! Tržište ne tolerira pojmove poput „svrhe“, „smisla“, „osobnog razvoja“, „društvenog napretka“ i „humanizacije“. Znanje više nije nešto osobno, nešto što gasi vatru ljudske znatiželje, nešto što oblikuje moje biće i djelovanje i što mogu upregnuti u svrhu društvenog razvoja i za to biti nagrađen. Što preostaje?! Gutanje znanja kako bismo imali što više za prodati.
Kako je cijela ta kapitalistička kuhinja utjecala na akademski menu? Ovdje ne želim i ne mogu ulaziti u strukture sveučilišta i metode koncipiranja kurikuluma. To mi i nije cilj (makar vjerujem da bi se moglo prigovoriti cijelom obrazovnom sustavu). Prije bih se želio osvrnuti na percepciju prosječnog studenta, pa i iz vlastitog iskustva.
Jedna takva osoba nakon završene srednje škole, sita faktografije i gladna spoznaja ponajprije o sebi samoj, a zatim i o ljudskom odnosu, dubinskom razumijevanju mišljenja i slično, stoji pred velikom odlukom! Ta se odluka, dakako, ne odnosi na dilemu „Upisati fakultet i ostvariti sebe ili potražiti posao i ostvariti se na nešto drugačiji način?“, već se isključivo odnosi na pitanje „Koji fakultet upisati?“.
Fakultet - petogodišnja srednja
Zašto je tome tako? Smatram da je razlog upravo gore spomenut obrazac razmišljanja! Fakultet je tvornica „znanja“ što se u konačnici svodi na tvornicu diploma koje su gorivo u utrci za kapitalom. Naravno, upisu na faks kao jedinoj opciji pridonosi i činjenica da se srednjoškolcu bez dana radnog iskustva baš i ne smiješe poslovne prilike jer ga sustav ne želi i ne treba. Osobno znam da je mnogo mojih vršnjaka htjelo nakon srednje škole potražiti posao, ali ta je opcija malo kome dolazila u obzir jer… wait for it… posla nema. Stoga su sveučilišta puna nemotiviranih studenata koji na visoko obrazovanje gledaju kao na još jednu petogodišnju srednju školu.
Gunđaju na zadaće i seminare, za neuspjeh krive profesore, traže pitanja po forumima i, dakako, paze na dopušten broj izostanaka kao na profilnu na Fejsu. Onima pak koji izričito žele studirati i upišu faks, entuzijazam ubrzo splasne jer uvide da se obrazovni sustav prilagođava većini kojoj je u interesu eskivirati akademske obaveze na putu do diplome pa stoga i obrazovni tretman onih „zagrijanih“ trpi. Naravno, valja spomenuti da postoji i mješavina studenata koji fakultet upisuju jer ga upisuju svi drugi – kud svi, tud i mali Mujo. Ako studiraš, dragi čitatelju, siguran sam da si uvidio da je studiranje moda! Ono je za svakoga i, dapače, svatko je za njega; ono je uvjet za „životni uspjeh“.
Što reći na ovakvu situaciju? Moje je mišljenje da radikalne promjene moraju nastupiti jer su fakulteti krcati mladim ljudima koji su izgubljeni u labirintu neznanja i pogrešnih motiva, te s diplomama napuštaju fakultete kao „fah idioti“. Treba li ih osuditi?! Nikako. Svatko tko danas studira prepoznat će o čemu govorim. Naša mladež strepi nad sigurnom budućnošću! A ako su vrata za takvu jednu budućnost ona fakultetska, dileme nema. Treba li to osuditi? Recite vi meni.
P.S. Par mudrih od iskusnijeg.
