Što smo sve kao studenti izgubili
Jedino pravo nam je šutjeti i što prije završiti svoj studij, pa se udaljiti u zemlje Zapadne Europe, Amerike, Kanade. Jer, kako se naši vlastodršci ponašaju prema nama? Shvaćaju li zašto ovom društvu neće biti tako svijetla budućnost?
Jedino pravo nam je šutjeti i što prije završiti svoj studij, pa se udaljiti u zemlje Zapadne Europe, Amerike, Kanade. Jer, kako se naši vlastodršci ponašaju prema nama? Shvaćaju li zašto ovom društvu neće biti tako svijetla budućnost?
Sjećam se, još prije pet godina pričalo se kako je prije bilo bolje. Pričalo se o nekim dućanima u kojima se moglo kupovati mlijeko na litre, salame, jaja, sokovi i još mnogo toga, zamislite, na iksicu. Nekadašnje studentsko pravo danas je postalo luksuz.
No, čini se kako je studiranje danas općenito postalo luksuz. Uz stalni rast cijena, kako prehrane, tako i smještaja rijetki si mogu priuštiti još pokoji gušt. Svi su tvrdili da je studiranje najljepše doba u životu. No, kako će biti kraj ovih silnih ekonomskih i društvenih depresija. Čini se, oporezivanje smo izbjegli za dlaku, no što će velebni umovi vladajućih smisliti, pokazat će budućnost.
Kako vrijeme odmiče, studentska prava za koja su se generacije prije nas godinama borile u potpunosti će nestati. Malo po malo, gotovo svake godine ostanemo bez nečega iz menze. Prvo su uvođeni limiti na dnevnu potrošnju. Okej, 100 kuna dnevno i nije loše. Još uvijek imam iksicu. – pomislio bih kad bi se o tome pričalo. No, uveo se i limit na pet proizvoda pa se tako više nije moglo odnijeti koji kolač baki ili par sladoleda sebi i djevojci. Štoviše, nakon nekoliko godina uslijedio mi je šok kakav nisam očekivao nikada. Najdraži napitak, kava koja je koštala 92 lipe, preko noći je ukinuta sa subvencije. Uvrštena je kao nezdravi napitak, iako je i dan-danas poslužuju. Pali smo na jako niske grane pa tako danas napitak koji izgleda kao da je netko noge oprao u njemu plaćamo 5-6 kuna, ovisno o Studentskom centru. Svatko tko je bio kod tete Goce u Slasti u osječkom STUC-u, zna koji je gušt nakon ručka tamo sjesti i popiti kavu uz kolač pa pozdraviti prijatelje, kolege, znance. Toga više nema.
Što zapravo danas imamo? Imamo menzu u kojoj smijemo, pazi smijemo, pojesti tri jela. Tipično vojnički. Doručak, ručak i večera. Smijemo kupiti tri proizvoda iz iste grupe proizvoda. Dakle, dvije paštetice i maslac. Možemo povesti dragu osobu na ručak, ali ako ona nema iksicu, moramo je upozoriti da ne jede previše. A danas bez iksice (ako ju uopće imaš) ostaneš lako. Taman da se jednu godinu posklizneš kako ne treba i prešao si u izvanredne studente.
Što još imamo? Četiri izlaska na ispit u godini (ili 8 dok nas ne izbace s faksa)? Izuzetno dobar način da se izmuze ionako teško stečena studentska kuna. Imamo li bolonjski proces proveden do kraja? – naravno da nemamo. Više-manje, nemamo pravo ni na besplatno ponavljanje jedne godine (tzv. apsolventska) koju smo najčešće iskorištavali da bismo si priskrbili koju dodatnu kunu radeći studentske poslove. Nemamo ni one fine kantine koje su hranile fakultete. Nemamo čak ni pravo na vožnju vlakom na indeks. Zapravo, imamo ako HŽ-u platimo 50 kuna godišnje uz fotografiju i ishodovane potvrde. Nije li to pljačka? Čak ni cijena pokaza za tramvaj nije jednaka cijeni s početka studija. Primjerice, studentska iskaznica u osječkom GPP-u (osječki autobusi i tramvaji), popularna butra, na početku mog studija bila je 64 kuna. Danas je 120. Znači, skoro se udvostručila cijena.
Naposljetku, u proteklih desetak godina, ostali smo gotovo bez svega. Na mala vrata uvodili su nam promjenu za promjenom. Nismo se bunili jer smo bili svjesni recesije i situacije u kojoj se država nalazi. Nismo htjeli jer smo dovoljno bistri pa znamo da ne trebamo zahtijevati dodatne pogodnosti. No danas, kada vidimo kako sindikati javnih i državnih poduzeća traže povišice, a branitelji udjele u državnim tvrtkama, sa sasvim legitimnim pravom, jer BDP nam je u konstantnom porastu već deveto tromjesečje zaredom, zašto i mi nešto ne bismo tražili, isto tako, sasvim legitimno?
Iz svega proizlazi kako zapravo i nemamo nekih prava, a i ona koja imamo pokušavaju se monetizirati po načelu plati svoje pravo. Jedino nam je pravo šutjeti i što prije završiti svoj studij, pa se udaljiti u zemlje Zapadne Europe, Amerike, Kanade. Jer, kako se naši vlastodršci ponašaju prema nama? Shvaćaju li zašto ovom društvu neće biti tako svijetla budućnost? Shvaćaju li da će se sustav početi urušavati? Naravno da ne shvaćaju.
