Što je najgore što se može dogoditi?

Ovo je moja prva kolumna, i ako se bojiš živjeti svoj život (što ne bi trebao/la), pružit ću ti malo avanture kroz moja iskustva i dat ću ti par savjeta kako da ga napokon kreneš živjeti.

Evo prvo da se malo upoznamo, zovem se Jelena, imam 23 godine, studiram u Osijeku i bavim se sa 6429612962 stvari koje me zanimaju (da, prebrojala sam). Neke od tih 64296129621 stvari su: pričanje engleskog, pisanje, čitanje, being sarcastic i being geeky, gledanje i slanje memova i puns-a, odlasci u kazalište, hejtanje (prvak sam u kategoriji cimerice), mijenjanje osoba s kojima živim (trenutno sam na 58. osobi, NE! NIJE PROBLEM U MENI), praćenje politike (po opredjeljenju sam centrist – to otpilike znači da podupirem da se homoseksualne osobe vjenčaju, ali ne nedjeljom jer se tad ništa ne bi trebalo raditi) i putovanja/selidbe (već pet godina zaredom nisam bila dulje od 4 mjeseca na jednom mjestu u komadu). Najdraže stvari u životu su mi psi, Balašević i dr. Who, što je povezano sa stvarima koje me mogu rasplakati: psi, Balašević i ako se nešto loše dogodi izvanzemaljcima (E.T mi je slomio srce kad je umro, ali ne toliko koliko Yondu kad je umro). Ali dosta više o meni, prelazimo sad na puno zanimljiviju temu: mene. I ozbiljno ti kažem, sve je istina! Nećeš mi vjerovati do kraja (ne, ovo nije navlakuša da čitaš dalje), ali ostani do kraja i vidi sam/a.

Kada nešto želiš učiniti u životu, moraš si samo postaviti ova tri pitanja:

1. Hoću li ja ovo preživjeti?
2. Koliko će me to fizički/psihički oštetiti?

3. Što je najgore što se može dogoditi?

Dobro, ovo potonje me i uvalilo u probleme, ali ako je na prvo odgovor hoću, a na drugo nikako ili jako malo, onda vjerojatno trebaš napraviti što god hoćeš. Ako nešto jako želiš i vjeruješ u to, svemir će ti pomoći da se to i ostvari. U tom trenu nemoguće postaje moguće. Ne vjeruješ mi, poslušaj onda ovo:

Naše avanture počinju 2015. godine Imam 21 godinu, studiram u Zadru i najveća želja mi je putovati i doživjeti neku avanturu o kakvoj sam dotad samo čitala. Dobila sam stipendiju za studiranje u Austriji, ne ERASMUS s kojim bi mi nedostajalo novca za život, već CEEPUS s kojim sam imala višak novca. Tamo ne poznajem nikoga, ne znam ni kamo točno idem, a moje tadašnje poznavanje njemačkog jezika bilo je na osnovnoj razini, dovoljno da se sporazumijem ako se nađem u problemu (citiranje Hitlera vjerojatno mi ne bi pomoglo da sam se izgubila). Spakirala sam stvari i krenula na put, jer što je najgore što se može dogoditi?

U Šibeniku sam kupila kartu za Graz jer sam našla negdje na internetu da trebam izaći u Grazu i presjesti na bus za moje odredište, Eisenstadt. Sa sobom sam nosila dva velika kofera, jednu putnu torbu, torbicu i torbu za laptop. Put je trebao trajati 9 sati, a na kraju sam na odredište stigla nakon 18 sati putovanja.  Autobus je vozio kroz Dalmaciju, preko Rijeke do Zagreba i tek sam oko dva sata iza ponoći stigla u Graz. Skroz pospana izašla sam sa svim stvarima na kolodvor i gledala bus kako odlazi. Sve je bilo u mraku i vidjelo se da kolodvor ne radi. Jedini auto na parkiralištu imao je zadarske registracije, pa sam im prišla da ih upitam za pomoć. Pitali su me kad dolazi bus kojim sam upravo došla jer su zakasnili, a meni su objasnili da za Eisenstadt mogu krenuti jedino iz Beča, a bus kojim sam stigla otišao je upravo tamo. Htjela sam sjesti na idući bus za Beč, ali kolodvor se otvara tek u 6 ujutro, tako da sam sjela na klupu sa svim stvarima i odlučila čekati. Nakon sat vremena prišao mi je neki dečko i sjeo kraj mene, a kad je kroz moj mobitel čuo hrvatsku glazbu (da, to sam zaboravila spomenuti moj guilty pleasure je Narodni radio) počeo je pričati sa mnom. Otkrio mi je da mu je danas rođendan, da ga slavi sam jer nema nikoga, da je doselio iz Hrvatske prije tri godine i da samo radi. Nastavili smo pričati još sat i pol i odjednom primjetili neobično uznemirenu ženu koja je izgledala kao beskućnica i nosila sliku u zlatnom okviru. Prišla nam je i pitala koji je prvi bus koji vozi izvan zemlje, rekli smo da ne znamo i da pita u policijskoj postaji preko puta. Na to se ona krenula okretati i otrčala prema jedinom autobusu koji je stajao na peronu. Ušla je, vidjeli smo da raspravlja s vozačem, ostavila sliku na sjedalu te otrčala i više je nismo vidjeli.

Moj novi prijatelj rekao je da ne kupujem kartu za vlak koji vozi za Beč, već da pričekam sljedeći bus koji dolazi, što sam i napravila. On je s vozačem nešto pričao dok sam ja čuvala svoje stvari i vratio se da mi kaže da je sredio da me vozač besplatno odvede do Beča. Zahvalila sam mu i više se nikad nismo ni vidjeli ni čuli. Stigla sam u Beč i vozač mi je rekao da imam deset minuta da kupim kartu kojom ću doći do vlaka na drugom kraju Beča. Uzela sam sve stvari i trčala, a putem sam izgubila kotačić na jednom od kofera. Trebala sam se spustiti niz stepenice i jedan stariji čovjek bez riječi je uz osmijeh uzeo moje kofere i nosio ih prema šalteru. Kupila sam kartu i stigla na željeznički kolodvor. Na velikom ekranu vidjela sam da imam tri minute da kupim kartu i uđem u vlak koji ide do mog odredišta. Trčala sam i opet mi je neki gospodin pomogao s kupnjom karte i nošenjem stvari. U zadnji tren ušla sam u vlak i zaspala. 

Nečiji dodir po ramenu me budi i u tom trenu shvatim tri stvari: osoba koja me budi je kondukter, baterija na mobitelu mi je na izdisaju, a vozim se već dva i pol sata. Pružam mu kartu, a on me čudno pogleda i upita kamo idem, kažem Eisenstadt, a onda mi objasni da sam trebala presjesti prije dva sata kako bi došla tamo, da to piše na stražnjoj strani karte te, najbolje od svega, da sam došla do kraja pruge koja zapravo završava u Mađarskoj. Objasnio mi je da će za pola sata vlak krenuti natrag i da pričekam. Upalila sam laptop i pogledala jednu epizodu serije prije nego mi se baterija ispraznila. Bila sam malo zabrinuta jer nije bilo načina da kontaktiram majku koja je sigurno bila zabrinuta jer sam trebala biti na odredištu već odavno i jer joj se nisam uopće javljala. Kondukter je bio jako ljubazan i pokazao mi stanicu na kojoj sam već ranije trebala izaći.

Na toj stanici pričekala sam vlak s jednom ženom koja mi je pomogla nositi stvari i objasnila na kojoj točno stanici moram izaći, jer postoji nekoliko stanica na kojima se vlak zaustavlja u Eisenstadtu. Izašla sam na peron i pri izlasku udarila koferom o prugu te izgubila oba kotačića. Došla sam na šalter i pitala imaju li telefon (imaju, ali samo za zaposlenike) ili broj taxi službe (nisu imali). Moja mentorica u mailu mi je samo napisala da uzmem taxi s kolodvora i dođem na Kampus koji je pokraj McDonaldsa. Bile su to sve informacije koje sam imala. Odlučila sam krenuti pješice glavnom cestom, a kako nisam imala kotačiće doslovno sam vukla kofer po zemlji i stvaraja jaku buku. To je primjetio jedan jako stari gospodin koji se sažalio i ponudio da me poveze do odredišta. Sumnjivo sam ga pogledala pa je rekao da će i njegov prijatelj ići s nama ako se bojim (TO ME JE TREBALO UTJEŠITI??), ali sam bila na izmaku snaga nakon skoro 18 sati putovanja i rekla: može. (Uglavnom se vodim svojim instinktom, a instikt mi je govorio da sam sigurna). Odvezli su me na odredište, ušla sam u studentski dom taman u trenutku kad je vani počeo pljusak. Upisala sam se u dom, otuširala i jedino što sam stigla prije spavanja bilo je poslati poruku mami te zalijepiti ovog Miniona na vrata sobe. Zaspala sam i ne sluteći što me čeka kad se probudim.

Ako te zanima što se dalje dogodilo, daj mi do znanja u komentaru. A ako me ne želiš više čitati, nije me briga i dalje ću pisati.