Što ako ne upadnem na željeni fakultet?
Prije rezultata državne mature na listama sam bio daleko od savršene pozicije. Na novinarstvo se upisivalo 120 redovnih studenata, a ja sam bio 1000 i neki. Taj dan me uhvatila najveća panika. Pitanje „što ću ako ne upadnem“ je preuzelo cijelo moje biće. O pravu više nisam razmišljao, a sebe sam vidio u uredu „New York Timesa“ kako pišem kolumne.
Prije rezultata državne mature na listama sam bio daleko od savršene pozicije. Na novinarstvo se upisivalo 120 redovnih studenata, a ja sam bio 1000 i neki. Taj dan me uhvatila najveća panika. Pitanje „što ću ako ne upadnem“ je preuzelo cijelo moje biće. O pravu više nisam razmišljao, a sebe sam vidio u uredu „New York Timesa“ kako pišem kolumne.
Još malo i kreće ludilo upisivanja na fakultete. Objavljuju se natječaji za upis, određuju kvote i datumi, smjerovi stavljaju u mirovanje, a tetke iz referade počinju s vitaminskim shakeovima kako bi se što bolje pripremile za gužve na dan upisa. Koje veselo doba godine Blago li je vama budućim brucošima. Moram reći da vam malo zavidim. Mislim onima koji sve riješe na ljetnom upisnom roku, pa imaju slobodno ljeto. Meni su, evo, ostala tri ispita za deveti mjesec i ljeto ću najvjerojatnije provesti s knjigom na plaži. No dobro, nije to najstrašnija stvar na svijetu. Vidjet ćete dogodine.
Neću vam sad dodatno nabijati nervozu, znam da je strka i panika oko državne mature, oko bodova i svega ostalog zbog čega trenutno grizete nokte. Ja sam se najviše živcirao oko onih prokletih lista. Svaku sekundu sam provjeravao na kojem sam mjestu i proklinjao one kojima je fakultet koji žele upisati na devetom mjestu, a meni naravno na prvom pa zajebu cijelu koncepciju. Sunce li vam poljubim, ni danas to ne mogu zaboraviti. Mislim da je pet izbora sasvim dovoljno. Ovako su ljudi kao muhe bez glave.
Ja sam bio jedan od onih kojem je lista prijavljenih fakulteta i smjerova bila usko povezana. Nisu me zanimale medicina ili biotehnologija na primjer, te ih nisam ni prijavljivao, a ne bih ni upao na njih. Na prvo mjesto sam u zadnji trenutak stavio novinarstvo. Prije toga pravo mi je bilo prvi izbor. Evo me sad tu gdje jesam, na Pravnom fakultetu u Rijeci. Još jedan primjer idiota koji nije upao ni na jedan drugi fakultet pa završio na pravu, pomislit ćete. Možda polovično i istinito. Pravo je nešto što me je zanimalo od 15. godine života. Sve one gluposti koje su mi ljudi pričali o štrebanju i ostale predrasude koje ćete, manje-više čuti o svakom fakultetu su apsolutne baljezgarije. Svaki fakultet je težak na svoj način i na svakom ćete imati teških i lakih predmeta, to jest onih koji zahtijevaju zagrijati stolicu i naučiti sve napamet, kao i onih kod kojih je dovoljno dvaput pročitati skriptu kako biste prošli kolokvij. Tako vam je to na fakultetu. Ova izjava bolje zvuči kada je u ovom izmijenjenom obliku napiše student, nego kada je pojedini ministri izjave na nacionalnoj televiziji.
Vjerujem da vas trenutno bombardiraju raznim mišljenjima i savjetima sa svih strana. Uvijek je dobro čuti pristojan savjet, pogotovo od onih koji su već na fakultetu, pa možete čuti i jednu malo konstruktivniju stranu. Vjerujem i da u moru svih tih informacija dobivate i one kakav je koji fakultet. Ne vjerujte im ništa. Ljudi svašta blebeću, a da nemaju pojma o onome što izađe na njihova usta. Većinom su to rekla-kazala priče koje godinama kruže o fakultetima. Nemoj ovo, to je ovakvo, nemoj ono, to je onakvo. A to će vam najviše pričati oni koji nisu nogom kročili na fakultet o kojem pričaju kako je ovakav ili onakav.
Eto, tako nisam ni ja nikog slušao kad su mi pričali o pravu. Pa nemoj tamo, oni samo štrebaju napamet, pa nemoj tamo, znaš li ti koliko je to teško i koliko ćeš morati učiti, i tako dalje. Dosta ljudi mi i danas kaže da kada me upoznaju uopće ne bi rekli da studiram pravo. Da me vide vamo ili tamo. Nije bitno gdje te ljudi vide. Često sam i ja, u trenucima kada mi nije bilo ni do čega, pomislio kako sam napravio pogrešku pri odabiru fakulteta. Danas shvaćam da nisam. Ima dosadnih i teških predmeta, prebrodim ih nekako, ali u većini stvari uživam. Kao i svi ostali studenti, nebitno na kojem su fakultetu. Uostalom, postoji nešto što se zove izbor. Izbor da odustaneš od fakulteta, izbor da učiš i ne učiš ili izbor da pričekaš jednu godinu i upišeš se sljedeće. Nitko me nije nagovarao na upis prava ni na odustanak od njega. Sve su to moji izbori. Da se pita druge, ne bih ja uopće bio na fakultetu. Vjerujem da se sve u životu događa s debelim razlogom. Pa vi tumačite kako hoćete.
Malo sam skrenuo s početka priče, pa ću se vratiti na novinarstvo i živciranje oko liste. Par dana prije zaključavanja lista, kopajući i pregledavajući razne fakultete sam uočio smjer novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Negdje duboko u sebi sam znao da je to moj poziv, no nekako sam ga zanemarivao, pošto sam bio uživljen u pravo i već sam sebe vidio u jako skupom odijelu kako se svađam sa sucem na raspravi. Prije rezultata državne mature na listama sam bio daleko od savršene pozicije. Tada se na smjer novinarstvo upisivalo 120 redovnih studenata, a ja sam bio 1000 i neki. Taj dan me uhvatila najveća panika. Pitanje što ću ako ne upadnem je preuzelo cijelo moje biće. Samo tako, odjednom. O pravu više nisam razmišljao, a sebe sam vidio u uredu New York Timesa kako pišem najčitanije kolumne.
Prolazili su tako dani, pisali su se ispiti na maturi, a ja sam samo padao na listi. Nakon što su stigli rezultati napisanih ispita i postojećim bodovima dodali se oni koje sam ostvario na maturi, skočio sam s te crne pozicije na 125. mjesto. Ostala su još dva-tri dana da se sve to iskristalizira, koja sam grizući nokte i psujući proveo ispred računala, te sam na kraju bio na 121. mjestu. Morao sam se ići ispovjediti sljedećeg dana koliko je psovki izašlo na ova pogana usta. Poprilično stresna situacija za mene tada, no ponovit ću još jednom, osvrćući se na izbor koji sam spominjao, ni to nije najstrašnija stvar na svijetu. Poslije su mi ljudi kvocali kako sam trebao staviti komunikologiju i slične smjerove. Nije mi bilo bitno. Svijet mi se nije srušio pod nogama jer nisam upao na novinarstvo. Meni je još toliko vrata ostalo otvorenih, te sam tako spremio kofer, zaputio se u Grad koji teče, upisao se na pravo i tu sam, evo, već tri godine Pametujem ljudima o zakonu, moralu i kaznenim djelima. Nedavno je na našem portalu u sklopu projekta Maraton karijera izašao intervju s Danijelom Jozić, glavnom urednicom tportala, koja kaže ovako:
– Dobar novinar ne znači imati diplomu baš iz novinarstva. Ja sam diplomirana politologinja. Radila sam s kolegama koji su završili ekonomiju, sociologiju, književnost ili čak PMF. Važno je, kao u svakom poslu, da to želite raditi i da slijedite pravila struke.
Što vam zapravo želim reći? Nadam se da ste dosta toga shvatili iz Danijeline izjave, s obzirom na to da se ja često nespretno izrazim u tekstu, pa si mislite kojeg đavla piše ovaj tu. Naravno, ne može se odnositi za svaki posao, ali shvaćate poantu. Opustite se. Sve se na kraju posloži na svoje mjesto. Imate izbor. Najvažniji je izbor da ne slušate druge ljude. Vi sami sebi gradite puteve. Možda vam se sad, s 18 godina, sve to čini kao jako daleka budućnost o kojoj ne želite razmišljati. I to je u redu. Ponekad ne treba razmišljati previše u budućnost. Treba se fokusirati na sadašnjost, zbog koje dolazi bolja budućnost. To vam pišem ja, student prava, koji radi u banci i koji do jučer nije znao što je to tekući račun ili kreditna kartica (opet pojmovi koji nemaju veze s pravom). Student prava koji uz faks i posao piše za najčitaniji studentski portal u Hrvatskoj te radi ono što voli i što ga ispunjava. I tu su mi govorili kako neću imati vremena, kako ću zajebati faks i kako ću si natovariti puno toga na leđa. Jesam li ih slušao? Da jesam, ne biste vi sada ovo čitali. Evo me, prošao sve kolokvije i provjere u prvom semestru uz posao i pisanje na portalu.
Sve se to negdje broji i zapisuje, dragi moji. I ovaj fakultet, i rad u banci, i pisanje na portalu, sve su to vještine koje će meni, a i vama koji uz studiranje radite ili se bavite nečim što volite ili ćete se baviti, sutra dobro doći. Tko meni garantira da ću ja nakon završenog fakulteta raditi u struci, biti sudac ili odvjetnik? Nitko. Možda ću na putu skrenuti u neki sasvim stoti smjer. Sve je to nepredvidivo.
