Stara šalteruša studentica

Radila sam na autobusnom kolodvoru u Rijeci četiri godine zaredom. I doživjela sam svakakve šalteruše, i ljubazne i živčane i one s kojima ne možeš na zelenu granu i one koje ti uvijek izdaju pogrešnu kartu, pa se moraš vraćati natrag i pet puta provjeravati kartu ili krivo izbroje novac prilikom predaje smjene pa nekako ispadne da ti uvijek nedostaje 20-ak kuna u blagajni kada od njih preuzmeš smjenu.

Bila sam šalteruša studentica i shvatila sam njihov razlog živčanosti. Ali u ovoj kolumni ih neću braniti nego samo želim pokazati kako ima više od jedne perspektive – ne možeš vječno biti ljubazan i nasmijan, ali ne možeš ni vječno biti nad*an.

Sve je počelo jednog ljeta prije prve godine faksa kada sam dobila prvi studentski posao i, unatoč satnici od 17 kuna na sat i smjenama od 6 ujutro, počela sam ga obavljati puna volje i entuzijazma. Prvi dan prošao je s deranjem. Ali nisam se ja derala, zapravo u svoje četiri godine na Žabici (naziv autobusnog kolodvora u Rijeci) nikada nisam povisila ton na stranku koja mi je postavila pitanje s druge strane stakla. Na mene se derala spomenuta stranka.

Kao što sam rekla, bio mi je prvi dan i još nisam razumjela kako funkcionira sustav prodaje karata i voznih redova koje sam imala na kompjuteru ispred sebe, pa sam gospođi koja me je upitala kada bus koji je krenuo u 11:15 s Malog Lošinja dolazi u Rijeku odgovorila da ne znam i zamolila je da sačeka trenutak da upitam kolegicu te sam se ispričala jer sam nova. Ali gospođi to nije bilo dovoljno. Gospođa Živčana počela se derati na mene.

Glupačo jedna, kako to misliš da ne znaš? Pa šta onda ovdje radiš? Za šta te plaćaju?

Na kolodvoru je nastao muk, stajala sam širom otvorenih očiju u nevjerici, a u pomoć mi je priskočila šalteruša koja je ljubazno gospođi objasnila da sam ja nova i kako se nema razloga derati na mene, no nakon što gospođa nije posustala i nastavila se derati, u situaciju se upleo nadređeni gospodin (nije li zanimljivo kako su uvijek žene na šalterima, a oni koji se šeću okolo i nadgledaju njihov rad muškarci? I uvijek stranka ide iznad glava šalteruša i zahtijeva razgovor s muškarcem, sa šefom – jer sigurno je žena za šalterom negdje pogriješila) te je situacija sretno riješena.

Nakon prvog radnog dana završila sam na Tužibabi (emisija na Radiju Rijeci u kojoj se Riječani žale na određene stvari koje im smetaju u njihovu gradu). No, nisam pustila da me to obeshrabri.

Idućeg dana došla sam u smjenu jednako izgubljena kao i prijašnjeg dana. Dan je tekao uobičajeno i ja sam pokušavala pohvatati konce i barem zapamtiti na kojem peronu staje koji bus. Svako pitanje mi je bilo teško i dolazak do svakog odgovara bio je mukotrpan. Ali to je bio moj posao. Odlučila sam se da ću raditi i pristala sam biti šalteruša, stoga nisam imala drugog izbora nego početi pamtiti i shvaćati malo po malo o čemu se radi.

Nova situacija dogodila se oko 12:30 kada je vrijeme promjene smjena na blagajnama te je otvorena samo jedna blagajna. Ujedno, to je i vrijeme velike gužve. Zašto je baš u to doba onda smjena, ne znam, vjerojatno se nadređeni gospodin sjetio te vrlo dobre ideje. Uglavnom, šalteruša koja je do tog trenutka okretala očima na svaku riječ stranke počela se derati na spomenutu stranku zato što se gospodin nije mogao odlučiti na koji bus bi išao. Hoće li ići sutra u 7:10 ili 7:45 za Zagreb? Razmišljao je i ispitivao gospođu za šalterom o cijenama i kada koji bus dolazi u Zagreb već nekoliko puta zaredom, a u dugačkom redu iza njega ljudi su puhali i puhali jer su željeli što prije kupiti svoju kartu i nastaviti svojim putem.

Gospođi je pukao fitilj i ona se derala na njega.

Ne kažem da je to ispravno ili da je imala pravo to učiniti.

Jer nije.

Ali, ni gospodin za šalterom nije imao pravo stajati i zadržavati red. Ako se nije mogao odlučiti kojim će busom putovati, trebao se pomaknuti i prepustiti svoje mjesto idućoj osobi dok se on odluči.

Razumijete me što želim reći?

Nitko se nema pravo derati.

Ni šalteruša ni stranka, ali ne smijemo osuđivati šalterušu ili stranku ako ne znamo razloge zbog kojih se dogodila takva situacija. Naravno da postoje vječno nad*e šalteruše koje se deru na tebe i kada si ih ljubazno upitao i bio manji od makova zrna, ali postoje i one koje nikada nisu povisile glas iako su imale više nego dovoljno razloga za učiniti to.

Zamislite situaciju u kojoj osam sati dnevno sjedite na jednom te istom mjestu i ponavljate istu stvar. Kada je idući bus za Zagreb? Na kojem peronu je bus za Split? U koliko sati je idući bus za Poreč? Kada se pojavi gospodin koji vas svakoga dana pita isto pitanje i traži isti vozni red iako zna da nikada neće otići na taj ili bilo koji drugi autobus. Znam i razumijem, to joj je posao. Ona je to sama odabrala.

Isto poput tete u referadi.

Zašto se trudimo razumjeti tete u referadi? Jer naša akademska budućnost (barem što se tiče papirologije) ovisi o njima.

Zašto se ne trudimo razumjeti šalteruše? Zato što nemaju nikakve moći nad nama. Ako nam izdaju pogrešnu kartu, žalit ćemo se gospodinu iznad njezine glave, a ako se deru na nas, prijavit ćemo ih i staviti na Tužibabu.

Ali, prije nego što učinimo sve to, zaustavimo se i zamislimo kako bismo se osjećali u ovoj situaciji – do nedavno je na Žabici na vrhu karte pisalo ime i prezime blagajnice koja je prodala kartu. Ukoliko stranka nije bila zadovoljna dobivenom kartom, ona bi ušla na prodaju karata na autobusnom kolodvoru i derala se ime i prezime te blagajnice s ostalim lijepim riječima pridruženima. Zamislite kako biste se osjećali u toj situaciji.

Za kraj, ne tražim od vas da budete manji od makova zrna kada se idući put šalteruša bude derala na vas. Ne branim ni jednu koja je ikada povisila glas.

Ali samo želim pokazati kako postoji više od samo endemske vrste šalteruša koje su ljubazne i koje pate zbog ovog raširenog mita.

Ono što tražim od vas vrlo je jednostavno. Recite ne stereotipima. Recite ne mitu koji govori o vječno živčanim šalterušama.

Recite ne i pokažite onim uvijek ljubaznim tetama s druge strane stakla kako nisu same, kako vjerujete u njih i kako ne trebaju patiti zbog toga što imamo tendenciju pojedince promatrati kroz prizmu skupine kojoj pripadaju.