Ružici, Marinku i Eleni – oprostite, i mene je danas sramota

Bio ti je taj video djevojčice koja ne može zaustaviti suze. Koja svaki drugi dan ide u školu jer joj autobus jednostavno ne stane ispred kuće.
Bila ti je ta slika djevojčice koja na svoj prvi dan nije mogla krenuti u školu, ne jer je drugačija, već zato što je prekrasna i posebna. A oni su je izignorirali. 
Bila ti je ta priča izbezumljenih roditelja iz 8000 siromašnih obitelji koji za svoju djecu nisu dobili obećane besplatne udžbenike.

Bili su ti taj Marko i ta Ivana čiji su se prsti opet zalijepili za žvakaće koje ispod klupa stoje zalijepljene od '93.
Promijenilo se 20 ravnatelja, promijenilo se 100 ministara, a sve što smo vidjeli samo su različiti brojevi računa gore u Banskim Krivotvorima na koje sjedaju pare građana.

Dragi moji,
nikad me više nije bilo sramota našeg sustava nego u proteklih skoro pa mjesec dana.
Nikad me nije bilo više sramota reći da me vode takve lijene, samodopadne budale kojima je mala Elena samo broj na papiru. Nikad.
Valjda smo svi osjetljivi na nešto u životu, stari moj.
Ja nisam osjetljiva ni na pare, ni na posao, ni na mirovine, koliko sam osjetljiva na te klince. Klince kojima su oduzeta prava, klince koji zbog neke tamo budale moraju trpjet dnevnu dozu sranja... Sranja koja u svojim godinama ne bi trebali trpjeti, sranja koja ste im vi upakirali tako fino, da im mater kod kuće mora objašnjavat da će bit bolje, a sama se lomi na krevetu u noći razmišljajući kako će sutra.

Dame i gospodo,

čestitam vam mjesec oduzimanja NAJJEDNOSTAVNIJIH OSNOVNIH prava na svijetu – prava na sreću, obrazovanje, sreću, normalno djetinjstvo, sreću, igru s prijateljima, sreću, udžbenike, sreću, prijevoz do škole, SREĆU.

Čestitam vam što zajebavate kad su vaše pare u pitanju, a kad vam treba nešto uplatit, onda dižete paniku i šaljete boinge 747 da vam slučajno ne bi koja kuna omakla.
Čestitam vam što imate obraza na takve budalaštine reći – ha, čujte, netko je zaboravio, učinio je grešku...
– Nije do nas.
– Nije do mene.
– Nije ni do mene.
– Nije do nas, gospođice.
– Ma krivu osobu pitate, mi smo svoj dio odradili,

Čestitam vam što imate muda izgovoriti da ste zaboravili OSAM TISUĆA obitelji čija djeca bez udžbenika ne mogu u školu.
Čestitam vam što vam se zagubio papir kad ste morali upisat malu Elenu. Vjerojatno jer je tamo netko u nekom uredu pio kavu iz automata ko da se 16 puta strgo pa su tri sata morali čekat da im mali espresso iscuri.
Čestitam vam na svakoj suzi onog djeteta u Provjerenom koje nema s čim do škole.
Čestitam vam na stotinama praznih škola.
Čestitam vam na kurikularnoj reformi zvanoj – samo na papiru.

Projekt Škola za život trebao je provesti reformu u 74 škole.
Tablete je dobilo 11 škola.
Koristi ih samo 6.
Reforma nisu samo tableti, ali ni za ovo ostalo nisam čula da se širi ko zaraza na Zrću.
Čula sam da stoji. Čula sam više opravdanja nego kod baba u ambulantama koje ti govore da moraju podići samo JEDAN PAPIR pa obave cijeli pregled dok ti čekaš 17 sati na narančastoj klupi.
I sad meni onako pada na pamet – zar smo stvarno preskočili 30 koraka da bi se uhvatili tog 31.?
Nije mi jasno kako smo svi tako fino našli vremena razmišljat o tim eksperimentalnim spravama na kojima će djeca tipkat, a nismo, recimo, na vrijeme riješili udžbenike za klince koji ih nemaju. Zanima me kako tako dok eksperimentirate s tih 74 slash 11 slash 6 škola niste razmišljali o ovih 4768764736497 koje nisu dobile najosnovnije.

– Ćao, ekipa, nisam dio eksperimenta pa ću učit iz Ikeinog kataloga.

Nije mi jasno.
Nemam ja ništa protiv reforme, ali mi nije jasno kako o njoj u zadnje vrijeme toliko čitam, a ne čujem da se negdje nešto za stvarno popravilo.
Jest, sad sam rekla da šest škola koristi tablete (izaberite si sami naglasak), al valjda sam budala što u isto vrijeme čitam o onima koje nemaju iz čega rješavat zadatke iz matematike jer nisu dobili udžbenike.
Nije mi jasno, jer da je, ne bih vam niti jednu riječ rekla.
I da je barem ostalo na udžbenicima, ljudi moji.

Nižete neuspjehe. Slažete na kamaru male Elene koje nemaju adekvatne asistente u nastavi. Za koju niste stavili klupu više u razredu. Za koju niste pripremili program. Ako ste mislili da je samo jedna pa neće nitko skontat, a onda je mama odlučila ispričati priču pa vas je u startu zeznula... može vas bit sramota. Jer taj dan smo svi disali Eleninim srcem. Srcem koje ste ispunili tugom. I ona nije jedina. Čuli smo i o djevojčici iz Velike Gorice čija je majka progovorila nekoliko dana nakon.

Čuli smo i o Marinku i Ružici kraj čije kuće školski autobus prolazi i jednostavno ih ne pokupi.
Svakoga utorka i četvrtka 16-godišnja Ružica i njezin godinu dana mlađi brat Marinko ne mogu otići u školu jer nemaju čime. Naime, oni stoje na cesti i gledaju autobus koji ispred njihove kuće na sjevernom Velebitu prolazi pun školaraca u koji oni ne mogli ući. Naime, oni su srednjoškolci, a srednja škola nije obvezna te zbog toga nemaju pravo ući u autobus, kažu na Provjerenom.

– Pa jebote, KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU 150 I DVA ŽIVOTA??????
– Razlika je, izgleda, dragi moji, ta – DA IM SE NE ISPLATI.

Zamislite kako je čuti tu rečenicu. Zamislite kako je kad se veseliš druženju s prijateljima, kad se veseliš školiiiiiiiii.... Školi, ljudi mojiiiiii. I onda ti autobus hladno prođe kraj kuće. 
A tamo daleko, u nigdjezemskoj raspravljaju o tabletima koje treba uvesti u obrazovanje.

Ružica, Marinko, Elena i sva djeco koja posljednjih mjesec dana trpite sve ovo...
DANAS ME SRAMOTA. Sramota me reći da sam iz Hrvatske koju toliko volim.  
Ne zanima me čija je točno krivica. Za mene su krivi svi oni koji su mogli nešto poduzeti, a nije im se dalo. 

Kako je moguće da sve tako fino pogazite, DAME I GOSPODO, i odšetate čistih patika? Kako?

Od srca,

Gabrijela, dovoljno obrazovana da vidi količinu serviranih sranja


PS. MOŽE VAS BIT SRAMOTA!