Psihološki aspekt zaštitnih maski: sigurnost ili anksioznost?

Kada u tražilicu upišete nošenje maski, dobit ćete kontradiktorne informacije. Neki ističu da je nošenje kirurških maski nužno, odnosno da je propisano zbog pandemije koronavirusa, dok neki govore da se one ne nose ako to nije nužno. Nisam stručnjak niti bih se usudila komentirati je li nošenje dobro ili ne, međutim, osvrnula bih se na činjenicu da mnogi stručnjaci smatraju kako nošenje maski ima psihološku ulogu. Kako kažu – pozitivnu. 

Medicinsko osoblje obavezno mora nositi zaštitnu masku, što je sasvim logično. Iako, prema novim informacijama, maske bi trebali nositi i ostali građani jer, kako stručnjaci navode, psihološki aspekt nošenja maski je da one većini ljudi pružaju sigurnost umirujući ih u ovako kaotičnoj situaciji. Možda ja nisam mjerodavna osoba i sigurno nisam dio većine koju nošenje maski umiruje, ali moje je mišljenje da je jedini psihološki aspekt maski nabijanje panike, nesigurnosti i nervoze.

Moj je tata tipičan primjer osobe kojoj ta sitnica stvara osjećaj sigurnosti. On je nabavio različite vrste maski za cijelu obitelj, pamučne i plastične, svakom po jednu. Svaki put kad sam namjeravala napustiti stan (išla sam samo u kvartovski dućan, da ne bi bilo nesporazuma), u ruke mi je prisilno dao jednu od tih pamučnih zaštitnih maski, čisto da se nađe. I razumijem ga. U početku sam tražila članke gdje jasno piše da mladi i zdravi ljudi ne moraju to nositi i koristila ih kao argument protiv toga da ponesem masku u dućan, ali nakon nekog vremena jednostavno sam popustila. Razumijem da mu to što ja uopće imam masku pruža osjećaj sigurnosti i kontrole u ovoj situaciji u kojoj je kontrola upravo ono što nikako nemamo. Mnogi su kao on te i drugima kirurške tirkizne maskice daju osjećaj da smo jači od nevidljivog neprijatelja i da nam on ništa ne može. 

S druge strane, prizori ljudi djelomično pokrivenih maskom u meni stvaraju osjećaj anksioznosti i nervoze. Za ovaj virus čula sam još krajem 1. mjeseca kad sam se spremala na put iz Italije (koja je tada još bila divno mjesto za život) pri završetku Erasmusova programa u Omanu i Dubaiju. Mama me, koja je inače vrlo zabrinuta kad idem na put u zemlje izvan Europe (U Oman?! Jesu tamo teroristi?), zvala i upozorila na situaciju koja je već tada započela u Kini. Rekla sam joj da nema terorista, da je Oman najsigurnija zemlja svijeta (barem što se tiče zakona) i da se ne brine jer, citiram: Mama, to je u Kini!! Još i danas pamtim te riječi, koliko sam bila uvjerena da bez razloga to spominje. Gdje je ta Kina, a gdje smo mi...

Ukratko, razgledavanje Dubaija i Omana proteklo je sasvim normalno, osim što su ljudi s tim nesretnim maskama bili gotovo svugdje. Na aerodromu u Dubaiju gotovo je svaka druga osoba nosila zaštitnu masku, u avionima, u metroima i svugdje po gradu. Tek tada sam shvatila da je situacija zapravo ozbiljnija nego što sam toga bila svjesna (puno prije nego što je virus uopće došao u Hrvatsku). Kupila sam kavu za ponijeti i uputila se na stanicu metroa. Zbog prizora ljudi s licima prekrivenima tirkiznim maskama automatski sam bacila kavu u kantu za smeće, imala sam osjećaj kao da taj virus jedva čeka uskočiti u nju. Pokušavala sam ne dirati ništa, ne gledati nikoga, ne disati. Činilo mi se kao da sam u nekakvoj apokalipsi, u nekakvom SF filmu stravu u kojem sam ja žrtva napada nekakvih nevidljivih bića. Gledajući u sve te ljude s maskama, pretežito Indijce, Kineze i ostale Azijate, osjećala sam strah, paniku i anksioznost. I nisam osjećala potrebu kupiti niti nositi masku, imala sam potrebu samo nestati s lica zemlje.

Odjednom je sve postalo prijetnja jer te njihove maske upućivale su na činjenicu da je virus tu, da se nalazi na svakom koraku, na svakoj stvarčici koju dotaknem. Poanta je da sam vratila se iz bijelog svijeta ljudi bez polovice lica u Hrvatsku živa i zdrava iako nisam nosila masku niti jednog dana. Ne želim ulaziti u detaljne analize zaštitne maske u zdravstvenom smislu jer zaista ne znam apsolutno ništa o tome. Medicina mi nikad nije bila jača strana, a poglavlje iz biologije o bakterijama i virusima uvijek bih preskočila jer nikako nisam mogla shvatiti te apstraktne male čestice koje vode svoju politiku i koje imaju svoj svijet unutar ovog našeg (a čini se da je i znanstvenicima ponekad to teško shvatiti). Ali zato sam psihologiju pozorno slušala. 

Osjećaj gubitka kontrole najveći je problem u ovoj situaciji, a, još više od toga – neizvjesnost. Nikome nije dosadno piti kavu i gledati nešto na internetu, dopisivati se s nekim i slično. Ja prva volim piti kavu i satima gledati serije ili čitati nešto, ali ne želim da to bude jedino što dugoročno mogu u životu raditi. Neizvjesnost ljudima daje privid dosade, nedostatka kontrole i straha da ćemo ovako morati možda još dugo, ne znamo koliko dugo. Da sa sigurnošću znamo da će ovo ubrzo završiti, nitko se ne bi žalio. 

Budući da je ljudima važna kontrola, oni nalaze način da je uspostave, barem na simboličnoj razini. Obične kirurške maske, stručnjaci tvrde, ne pružaju odgovarajuću zaštitu od virusa, ali pružaju osjećaj kontrole, osjećaj da si poduzeo bar nešto da se zaštitiš. Razumljivi su i raznorazni pokušaji uspostave psihološke kontrole, pa tako neki fratar iz Čapljine vjeruje da je na djelu demon, netko misli da pomaže opijanje ili jedenje češnjaka, a netko će iz prkosa ignorirati mjere zaštite. Mnogi razmišljaju, očigledno, kao i moj tata. Kako je rekao francuski predsjednik, bolje da su ljudi maksimalno ozbiljni i da situaciji pristupe s velikim oprezom, pa makar nosili te nesretne maske, nego da ne vide koliki su razmjeri ove bolesti i da ne poštuju nikakva pravila. 

Lynn Bufka, klinička psihologinja i viša direktorica za praksu, istraživanje i politiku u Američkom psihološkom udruženju, pretpostavlja da ljudi masovno kupuju maske iz istog razloga kao što kucaju u drvo ili se boje crne mačke, te je u tom smislu, kako kaže, nošenje maske više kao praznovjerno ponašanje. 

Za kraj, Europska unija donijela je psihološke smjernice kojima preporučuje sljedeće: 

Ne znam gdje su u toj priči zaštitne maske, ali znam da je svijet počeo izgledati kao epizoda nekakve loše serije u kojem su svi postali kirurzi koju ne znaju ni što je bubreg ni što mozak. Sreća u nesreći je što moramo biti kod kuće, pa barem nisam prisiljena proživljavati iste scenarije kao i na spomenutom putovanju. Kako bilo, nadam se da su vam maske barem čiste.