Poremećeni teatar
Sjeo sam na bicikl i maksimalno se usredotočio. Pred očima sam imao jasan cilj. Zumirao sam ga pogledom i odredio koordinate. Upravo sam se spremao krenuti u juriš kad je između mene i moje nepokretne mete prošla zdepasta brineta.
Sjeo sam na bicikl i maksimalno se usredotočio. Pred očima sam imao jasan cilj. Zumirao sam ga pogledom i odredio koordinate. Upravo sam se spremao krenuti u juriš kad je između mene i moje nepokretne mete prošla zdepasta brineta.
Adalbert Orlić je u jednom periodu svog života odlučio postati književnik iako su ga roditelji, ludbreške vinogradarske legende Ivić i Jadranka, uvjeravali da od pisanja nema kruha.
Riskirajući batine, krišom je u sitne sate u svoj notes materijalizirao misli i lucidna zapažanja. Poput vatre u štaglju širile su se riječi i rečenice i postajale skladna cjelina.
Nekoliko godina nakon početka svoje književne karijere, u neizlječivom stadiju raka gušterače, Adalbert je kafkijanski zatražio od svog prijatelja Freda Forda da sve njegove zapise spali.
Fred Ford, uviđavan i zajeban intelektualac odlučio je nakon prijateljeve smrti jedan Adalbertov zapis podijeliti s portalom studentski.hr. Uredništvo portala procijenilo je da je tekst zapravo kirurški precizna kritika apsurda u kojem živimo.
Zapisi, Adalbert Orlić, 17.5.2013.
Sjeo sam na bicikl i maksimalno se usredotočio. Pred očima sam imao jasan cilj. Zumirao sam ga pogledom i odredio koordinate. Upravo sam se spremao krenuti u juriš kad je između mene i moje nepokretne mete prošla zdepasta brineta. Izgledala je jako ružno ako se uopće takvo što smije napisati o jednoj dami, ali odavala je dojam žene s kojom muškarci završavaju iz oklade ili mrtvi pijani. Na glavi je nosila skupu trajnu frizuru, a lice joj je bilo unakaženo naočalama za vid marke Police. Hodala je brzo i u istim takvim brzim pravilnim razmacima okretala glavu za sobom. Za njom je nešto sporije, ali izduženim korakom išao dobrodržeći čovjek sjede kose zalizane unatrag. Sa svojih pedesetak godina, zamišljenog i mutnog pogleda, odavao je dojam čovjeka koji gleda svoja posla. Izgledao je mistično iako nimalo čudno. Nosio je dugi sivi baloner ispod kojeg na moje ugodno iznenađenje nije nosio ništa. Zamijetio sam kako je nonšalantno na vrh nosa postavio „rapist glasses“. Dobacio sam mu pomalo napadno: „Gospodine jako lijepo nosite svoje „rapist glasses“. Dapače, izgledate jako elegantno s tim svojim balonerom“. On mi je zahvalio na komplimentu i usput dobacio da voli minimalizam u odijevanju pogotovo onda kada želi voditi ljubav kao što sad namjerava s mladom damom ispred sebe. Na tečnom engleskom sam mu rekao: „Go get her boy“ i uljudno ga pozdravio.
Na velikom ekranu na Trgu bana Jelačića su prikazivali slike pokolja. Reporter Nove tv se javljao s mjesta događaja. U Dallasu su američke vlasti organizirale koncentracijski logor za 300 tisuća Muslimana. Povod je bio smrt američkog dječaka na ekskurziji u Afganistanu. U skladu s ovim incidentom UN je donio rezoluciju prema kojoj život jednog američkog dječaka vrijedi tristo tisuća muslimanskih života. Cijeli zapadni svijet je na ulicama i trgovima slavio ovu odluku. Premijer Milanović u kratkoj izjavi je stao čvrsto na stranu Saveznika. Rekao je da on sam, a samim tim i čitav hrvatski narod ne razumije dovoljno problematiku mrtvog američkog djeteta stoga je pametnije stati na stranu krmače koja nas doji. Jedan od novinara upitao je Zorana kako je moguće da se takav zločin protiv čovječnosti tolerira i smjesta je obješen. Ljudi na Trgu bana Jelačića su veliki ekran nad svojim glavama nagradili ovacijama. Tijelom su mi prolazili trnci.
Opet sam usredotočen. Oštrim pogledom odmjeravam plakat obješen o drveni štand. Na plakatu, oku ugodnim fontom napisano, stajalo je iduće: „Savez Udruga U ime obitelji, Iskorak, Kontra i Liberalni fašisti Hrvatske vas poziva da date svoj glas za referendum o nečemu što ne razumijete, s čim nećete postići ništa i u vama budi najniže strasti. Upišite se na listu za promjene Općeg hrvatskog zakonika i time pokažite da ste idiot kakvog Hrvatska zaslužuje.“
Odjednom iz vedra neba moje svijesti sav moj fokus na metu je opet nestao. Mladi volonter Saveza se popeo na štand s plakatom i započeo svoj govor: „Okupljena stoko, pozivam vas da se potpišete kod naših volontera kako biste svojim glasom omogućili da u Opći hrvatski zakonik dodamo novu točku. Ona glasi: „U predizborno vrijeme fokus građana mora biti usmjeren na isprazne polemike tipa „Za šankom nas dva intelektualca u dva ujutro“. Teme takvih polemika: „Postoji li Bog ili ne?“, „Jesu li „pederi“ bolesnici ili nisu?“, „Međuregionalna netrpeljivost u svim aspektima života“ i dodatno, svi oblici liberalnog fašizma i nacionalizma moraju postati primarna tema DIJALOGA vladajućih i interesnih struktura i vas, okupljene stoke, u periodu od mjesec dana prije samih izbora. Svi pokušaji racionalnog promišljanja stvarnih problema bit će kažnjavani smrću vješanjem. Eventualnim prekršiteljima Zakona bavit će se Ministarstvo za detekciju mozga…“
„E sad bi bilo dosta“- procijedio sam kroz zube i krenuo što sam brže mogao. Svom silinom sam se zaletio prema štandu i kao kroz topao maslac kliznuo kroz drvo, plakate i tijela volontera. Od svega je ostao samo pepeo i prah.
Jebo vas DIJALOG da vas jebo - promislio sam u sebi i odvezao se u zalazak sunca.
