NE znači NE – u kratkoj suknji ili trapericama
Obukla si kratku suknju, pa je on pretpostavio da ne znaš reći NE ili da lažeš kada izgovoriš NE. Možda čak i nisi obukla suknju nego traperice, ali on i dalje ne zna što znači NE. Shvati da njemu nije bitna suknja, njemu nije bitna šminka niti dob, njemu nisi bitna ni ti, on misli samo na sebe.
Obukla si kratku suknju, pa je on pretpostavio da ne znaš reći NE ili da lažeš kada izgovoriš NE. Možda čak i nisi obukla suknju nego traperice, ali on i dalje ne zna što znači NE. Shvati da njemu nije bitna suknja, njemu nije bitna šminka niti dob, njemu nisi bitna ni ti, on misli samo na sebe.
Potaknute svjedočanstvom Milene Radulović mnoge su žene, ali i djevojčice, skupile hrabrosti i nakon mnogo dana i godina progovorile o paklu kroz koje su prolazile ili prolaze. Saznanjem o tome da se čak i u akademskim krugovima pojavila slična stvar, postavljaju se mnoga pitanja. Prije svega, tko je zakazao? Institucije? Zakoni? Ili možda društvo u kojem se nalazimo?
Otvorena je i Facebook stranica „Nisam tražila”, gdje žrtve seksualnog zlostavljanja i raznih oblika nasilja pišu svoja iskustva, svoje osjećaje i strahove. Neke su to doživjele s 25 ili više godina, no neke su to doživjele i sa 8 godina. Neke od oca, strica ili ujaka, a neke od potpunog stranca. Neke su to jednom okusile, a postoje i one koje su to proživljavale svakodnevno. Jedno im je zajedničko – šutnja koja je napokon prestala, glas koji je nadjačao bolnu tišinu.
Znate kako oni pametni znaju reći – zašto si se tako obukla, zašto si toliko popila, zašto si otišla s njim, zašto si s njim u vezi, zašto si mu davala signale, zašto si se odvojila od prijatelja? Zašto nikome nisi rekla, zašto si to rekla – to nema smisla, ne bi on nikad? Ako si obukla kratku suknju, onda nemaš pravo reći ne, ako si malo više te večeri popila, nemaš pravo ništa reći jer i ako kažeš, nemaš pojma o čemu pričaš. Ako si u vezi, moraš šutjeti, sve je to normalno u vezi, to nije silovanje ako je iz ljubavi - tako vole reći oni koji zlostavljaju.
Ako progovoriš, bit ćeš osuđivana, ako šutiš o tome i kasnije spomeneš, bit će zašto si šutjela do sada. Ako ipak odlučiš zauvijek o tome šutjeti, nećeš moći živjeti sama sa sobom, pitat će te zašto si čudna, zašto ne voliš društvo i izlaske, zašto se ne opustiš.
Zanimljivo je kako konzervativno društvo, koje ne prihvaća različitosti i ne prihvaća ništa više ni manje od normalnog, prihvaća nenormalne stvari, radi nenormalne stvari. Zanimljivo je kako se osudi našminkani dečko ili cura kratke kose, a godinama se živi pod istim krovom sa zlostavljačem i o tome se ne priča. Zanimljivo je kako u društvu ima mjesta za onoga koji nije poštivao nečije NE, a za osobu koja je puna razumijevanja i koja poštuje tuđe interese, stavove i želje, ali drukčije izgleda, nema mjesta.
Zanima me u kojem je to trenutku nasilje postalo tabu tema, u kojem su se to trenutku takve odvratne stvari prestale ticati zakonodavstva ili prestale ticati društva koje je sklono osuđivanju? Kada je to kratka suknja počela biti neprijateljica ženama?
