Ne vjerujem u učenje iz (po)grešaka, vjerujem u pokušaje

Subotu ujutro proveo sam iščitavajući Velikog Pandu i Sićušnog Zmaja pisca zvanog James Norbury. Svi ti stihovi nekako zaokupe tvoju pažnju i doživiš nekoliko proznih Aha za kojima tragaš u nekakvim self help literaturama. Uzaludno. Otvore ti vrata i sve se u tebi nekako uzburka, sinu ti neke nove perspektive i životne filozofije pa eto da ispričam jednu. Jednu moju, prema kojoj danas živim.

Put je lijepa stvar, međutim ono što nije lijepo na tom putu jest stalna, rekao bih čak i svojevrsna indoktrinacija, o tome da se uči na (po)greškama. Vode se baš tom uzrečicom i zapravo nas nekako tjeraju da je usvojimo kao životni moto.

Uče nas da je dobro učiti iz (po)grešaka, no ja sam se uvijek držao toga da je (po)greška nekakav negativan izraz, a u Hrvatskoj (po)grešku pamte čak i ako si nešto naučio iz nje. Istu (po)grešku spočitavati nikada neće biti problem. Uvijek će te podmuklo podsjećati na nju, prezentirajući ti tako sumnjičavost i strah da ćeš ju opet ponoviti. Znači da ti baš i ne vjeruju da si nešto naučio, a ako ti ne vjeruju – koja je svrha cijelog koncepta?

Ja na svojem putu, spomenutom u interakciji između Sićušnog Zmaja i Velikog Pande, ne želim pogreške. Želim nekakav drugi put za sebe.
Pokušavali su me uvjeriti da se na (po)greškama uči te da je to ono što moram prihvatiti, ako uopće želim napredovati. S druge strane, nekako su uvijek (po)greške vezivali uz loše ishode i situacije. Prestao sam im vjerovati u jednom trenutku i (po)greške počeo nazivati pokušajima. Ishodište mojeg puta tako je postao i ostat će pokušaj.

Jednom sam razgovarao s jednom psihologinjom koja mi je tako opisivala pogrešku kao neshvaćen mehanizam učenja. 

Pristojno sam slušao i čekao da stane, samo kako bih joj postavio jedno pitanje.

Nije me razumjela što pitam.

Nakon toga je rekla nešto što sam i očekivao da će reći, a rekla je da to može biti isto. Ako je isto, zašto se onda služimo nečim društveno okaljanim? Nečim što će te u očima drugog predstaviti neznalicom, a ne trudišom. 

Nisam pogriješio, pokušao sam. Sjetio sam se kako me zapravo ljudi nisu razumjeli kada sam im govorio o tome, a govorili smo o istome. Samo sam ja našao ljepši izraz, pokušavajući stvari nazvati pravim imenom. 

Živimo u društvu gdje je biti najbolji vrijednost, a ako si pogriješio teže će ti dopustiti biti najboljim.  Živimo u društvu kompetitivnosti gdje se sve zbraja, zakrče se putevi i namjerno se stvaraju mentalne blokade. Zbog grešaka će te pokušati uvjeriti da nisi dovoljno dobar ili da ti je najbolje tamo gdje si sada, a tamo ti je dobro jer tamo ne griješiš. Drugdje si griješio, a greške te (ne) oblikuju. Nerijetko imam osjećaj kao da je termin pogreške izmišljen kako bi naškodio, a ne kako bi te nečemu naučio ili možda nije, ali su ga ljudi takvim napravili.

Nekada moraš pokušati i nekoliko puta za rezultate. Ne moraš pogriješiti, već pokušati dostići cilj dajući sav svoj resurs kognitivnog i emotivnog. Ako cilj nije ostvaren, jednostavno ćeš POKUŠATI opet. To je cijela filozofija.

Meni su svašta govorili. Govorili su mi da odustanem i da prestanem jer gomilam (po)greške. Govorili su mi da letim i do nekoliko metara iznad zemlje i da pokušam drugdje. Vrednovali su me. Međutim, meni nikada nije bilo logično reći: „Griješio sam išavši za snovima.” Nema uspjeha bez pokušaja, nema ostvarenog sna i napretka, a ako oni to zovu pogreškom, pusti ih jer i oni tebe samo pokušavaju shvatiti. Nisu ih navikli na drugačije.

*Ova kolumna je stav autora i nema nikakve veze sa stajalištem redakcije portala Studentski.hr