Nasilje je stanje uma nakon čašice previše?

Možda se mladi zgrožavaju i odmiču od društvenih podjela četnik-ustaša, no započinje li baš među njima još veći sukob Purgera, Dalmatinaca i Hercegovaca?

COVID situacija dovela je mlade u situaciju prolaženja alternativnih mjesta za svoje potrebe druženja, zabavljanja, opijanja, nasilja. S klupica i stepenica ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu preselili su se na zagrebačko jezero Jarun. Jarun je izoliran od grada, a grad tako izoliran od treštanja ne tako kvalitetne glazbe, rekli bi oni koji ih preziru zbog takvog ponašanja tijekom pandemije.

Sa svih strana pljušte optužbe, zli komentari i uvrede na račun studenata koji ostavljaju smeće u ranojutarnjim satima nakon svojih zabava, a ni oni sami nisu složni. Ispovijest jednog od njih u Facebook grupi studentskog doma na Savi pokrenuo je lavinu reakcija o mržnji koja se danas, u 2021. godini, javlja među studentima – akademski najsvježijom generacijom.

Naime, grupica „maloumnika”, kako ih je nazvao autor objave i žrtva fizičkog napada, zatekla je tog Splićanina na zabavi i prije svega ga upitala odakle je. Prije negoli je dečko izgovorio zadnje slovo svojeg rodnog grada šaka mu je doletjela u glavu. No, to nije jedini slučaj.

Gore spomenuto smeće i ostale bedastoće poput grafita na zidovima i polupanih prozora na najpoznatijem hrvatskom kazalištu i simbolu zagrebačke kulture bile su krivica takozvanih dotepenaca. Barem su ih za to optuživali drugi studenti. Ali, ispred HNK-a nisu partijali samo Hercegovci, kao što ni na Jarunu ne partijaju samo Dalmatinci.

Kad bi Zagrepčanin došao na splitski party, bi li i on pokupio batine? Zašto pravimo podjele među sebi jednakima? Po kojem kriteriju Splićani, Hercegovci, „domljani” i „dotepenci” stvaraju veće smeće dok piju isto pivo, vino ili žesticu kao i Zagrepčani? Problem smeća tema je neke druge priče, no za potrebe ove kolumne možemo li se mi, jarunski partijaneri, zapitati nekoliko pitanja?

Je li mjesto nasilju, bilo fizičkom bilo verbalnom, među mladima? Među mladima u zemlji sa srcem kao što je hrvatsko? Kad smo donirali potrepštine potresom pogođenom Sisku i Petrinji nismo pitali hoće li naše stvari otići u domove Bosanaca, pravoslavaca ili velikih Hrvatina. Isto tako, nismo i nikad nećemo prosvjedovati protiv humanitarnih akcija za splitsku ili zagrebačku djecu. Što se događa u hrvatskoj metropoli, među studentima koji samo traže izlaz iz okova pandemije? Je li ovo problem Bad Blue Boysa i jaza između zagrebačkog i splitskog nogometnog kluba? Je li ovo problem mlade zajednice općenito? Je li ovo problem stanja uma nakon čašice previše? Je li ovo problem hrvatskog društva?