Najčešća pitanja koja će ti ljudi postavljati tijekom studiranja

Na početku svake godine kažem sebi da ne postoje glupa pitanja i da ću biti pristojniji prema ljudima. Par dana nakon te bitne novogodišnje odluke sam sebe demantiram jer se naživciram kada ušetam u hodnik fakulteta pa me krenu bombardirati s glupostima. Glupa pitanja su postojala i uvijek će postojati. To je jedna velika istina. Ne znam zašto lažem sebi, a i drugima. Možda jer stvarno želim biti pristojni prema ljudima. Ali ne ide. Jednostavno ne ide. Osim što su glupa, pitanja koja ću nabrojati u nastavku teksta su i ekstremno dosadna, a slušat ćete ih tijekom cijelog studija, svaki dan, svaki sat, svaku minutu i svaku sekundu. Svaki pokušaj izbjegavanja pitanja će vam neslavno propasti. Što napraviti? Trpjeti ili pucati? E, to je već pitanje koje vam nitko neće postaviti.

Je l' ideš na faks? 

Čudi me da ovo pitanje nije bilo u nekom horor filmu. Postavljat će ti ga apsolutno svi. Od blagajnice u trgovini do rođaka u desetom koljenu. Zapravo nikog ne zanima ideš li na fakultet ili ne. Ovo ti postavljaju čisto tako, jer je postalo ustaljeno pitati studenta ide li na faks. Prije par dana upita mene to neka žena na stanici kojoj je bilo dosadno pa mi je, osim tone tračeva iz kvarta, postavila upravo ovo pitanje. Uopće joj nisam rekao da sam student. Otkrila se da zna moj život više nego ja.

Jesi naučio/la?

Ovo pitanje nastupa svaki put pred ulazak u dvoranu. Za njega se zaista treba psihički pripremiti. Pogotovo ako nisi učio za kolokvij, a uvijek imaš onu jednu papigu koja će ići od osobe do osobe i sve ispitivati jesu li naučili samo kako bi provjerila koliko osoba će roknuti kolokvij. E da, uz ovo pitanje ide i histerično listanje knjige pomiješano s paničarenjem jer je papiga zaboravila sve ono u knjizi što je napisano ekstra malim slovima.

Kako je prošlo?

Nakon što su vas prije kolokvija izbombardirali prethodnim pitanjem, nakon kolokvija će uslijediti ovo. Nebitno kako je prošlo, vidjet ću kad dođu rezultati. Nakon tog pitanja razgovor se razvuče u analiziranje svakog pitanja i ponovno histerično listanje knjige provjeravajući točne odgovore. Osobno mi je to jako naporno jer nakon kolokvija želim ili spavati ili se utopiti u kavi.

Koja pitanja su bila na prvom kolokviju?

Dan prije popravnog kolokvija društvene mreže gore od ovog pitanja. Upališ mobitel, imaš 20 obavijesti od objava po raznim fakultetskim grupama i 10-ak poruka. Sjećam li se pitanja s prvog kolokvija koji sam pisao prije mjesec i pol dana? Naravno da ne. Ne sjećam se ni jesam li se potpisao na kolokviju i napisao JMBAG. Tužno, ali istinito.

Imaš možda viška kemijsku?

Sjedim u dvorani praznog želuca i čekam početak pisanja kolokvija. Osoba koja sjedi ispred mene okreće se i s osmijehom me pita imam li viška kemijsku. Iako vidi da imam samo jednu kemijsku ispred sebe, svejedno očekuje da ću nekim čudom i pucketanjem prstima stvoriti još jednu. Podižem ovu jadnu kemijsku u kojoj je ostalo tinte samo za napisati ime i prezime i pred punom dvoranom napravim masakr istrošenom kemijskom olovkom. Teta iz referade zove policiju koja me privodi i stavlja brnjicu na usta. Fakultet se naravno ograđuje od postupka pomahnitalog studenta. Za dva dana sjedim u sudnici u kojoj mi sutkinja govori da je ovo najgori zločin kojeg je hrvatska javnost doživjela. Problem iritantnog pitanja riješen!

Kojeg datuma je kolokvij?

Dragi dosadni čovječe kojem je teško otići na prvo predavanje i zapisati datume, a još teže na stranicu fakulteta i pogledati datume kolokvija, odustani od studiranja i odi čuvati ovce na Velebit. Prvo, jako si neodgovoran. Drugo, zašto bih ja tebi koji griješ muda na kavi pisao datume kolokvija? Isto kao što meni možeš poslati poruku, tako možeš otići na stranicu fakulteta, pogledati datume i spasiti život sebi i meni.

Hoćeš me potpisati na predavanju?

Nije mi problem potpisati nekog na predavanju. Problem je što ta osoba opet grije muda ili vaginu na suncu i pije kavu dok ja nadobudno sjedim na predavanju. Uvijek postoji taj jedan student koji nikad neće dolaziti na predavanja i stalno će te pitati da ga potpišeš, iako zna da ćeš to napraviti jer si naravno dobra i pristojna duša. Na kraju ti rokneš kolokvij, a osoba koja te stalno pilala s potpisivanjem na kolokviju ima 20/20.

Hoćeš ići na konzultacije?

Moram napomenuti da sam u ove tri godine koliko studiram možda dvaput otišao na konzultacije nakon kolokvija. Iskreno, meni to i nema nekog smisla. Ako mi fali jedan bod, samo ću se još više osramotiti pred profesorom jer su pitanja na koja si pogrešno odgovorio bila jedna od onih najlakših. A i iskreno, profesori su svjesni da dolaziš s namjerom da ti nekim čudom poklone taj jedan bod koji ti fali, tako da se samo još više uvaljaš u blato. Tko će ti postavljati ovo pitanje? Ljudi koji su prošli kolokvij. Prvo će se kao sažaliti nad tobom, a onda te upitati hoćeš li na konzultacije. Nakon toga će te nagovarati jedno dvadeset svjetlosnih godina, jer zašto ne? Zašto da?

Kolega, jeste vi napušeni? 

Ne znam je li ovo toliko često pitanje. Možda između redaka kada te frend ili frendica to priupita rano ujutro jer su ti oči crvene samo zato što se nisi naspavao. Glupo pitanje ako ti ga postave ranom zorom dok još jedva dišeš. Osim ako svako jutro ne radite smotuljak za doručak, pa nenaspavanost nije uzrok crvenih očiju. Zašto sam ga onda uvrstio u listu? Vjerovali ili ne, meni je to pitanje postavio profesor. Na prvoj godini smo kod jednog profesora imali pravila ulaska u dvoranu i popunjavanja iste. Bilo je osam ujutro i stvarno mi nije bilo ni do čega, a pogotovo do nekih pravila koje jedva da sam i pročitao. Zajebalo me svjetski. Oči su mi bile toliko crvene kao da će mi iz njih poteći krv umjesto suza. Nakon što me demonstratorica prozvala, pri ulasku sam ostavio jaknu i torbu u krivoj garderobi, a zatim skrenuo u krivi prolaz do prvog reda. Spuštajući se niz stepenice i gledajući u pod, ispred očiju mi se stvorio profesor i jako visokim tonom glasa me upitao jesam li napušen. Pojma nisam imao zašto me to pita, a zatim sam mu nonšalantno odgovorio da nisam, i dalje ne znajući o čemu je riječ. Shvatio sam kada me poslao van ispred vrata da me ponovno prozove i da ispoštujem pravila ulaska i tako ne remetim savršenu harmoniju koja je vladala dok je ja, jadni nenaspavani brucoš, nisam narušio...

The end. 

Možda sam zaboravio neko pitanje. Ovo su ona najčešća koja slušam već tri godine Nekim ljudima sam dao hint da prestanu s ispitivanjem. Naravno da nisu prestali. To je jednostavno tako. Zamislite da ja pitam DJ-a u klubu je l' sluša muziku. Ista stvar je i s ovim, nazovimo ih studentskim, pitanjima, koja će vam postaviti i osobe koje uopće nemaju veze s fakultetom ili bilo čim vezanim uz studiranje.

Da se razumijemo, nisu glupi ljudi. Glupa su pitanja. Ljudi su samo u službi onih koji slijepo slušaju i nepovezano ispituju. Jer eto, moraju nešto pitati. Ako im ne odgovoriš na pitanje o probavnom sustavu, moraju se ušaltati s pitanjem o fakultetu, kolokviju ili o kemijskama. Bajdvej, mislim da ovi koji pitaju za kemijsku imaju pet komada po džepovima, samo ih namjerno skrivaju da ne troše tintu. 

Sad ste vi na redu. Od kojeg pitanja vam izlazi para na uši?