Nacionalizam i nogomet

Nogomet je gay! Hrpa muškaraca koji trče za jednom loptom, dodiruju se, grle i nakon nekog vremena zadovoljni krenu na zajedničko tuširanje. Ja sam cura, nemam što raditi tu, pogotovo ne u svlačionici, kao i bilo koja druga ženska osoba. Navijanje i uzrujavanje oko nogometa mi nikad nije imalo smisla. Zašto odrasli muškarci plaču kada 11 plaćenika uspije ubaciti loptu u mrežu? Zašto u školi djeca uče informatiku na računalima koja ne mogu primiti diskete jer su napravljena u doba kad diskete nisu postojale, a milijarde se potroše na to da jedan čovjek odjednom trči u dresu druge boje? Zašto se uzrujavati oko prvenstva i kako to utječe na nas? Zašto je prihvatljivo da se uzrujavamo i plačemo zbog nogometa, a čudno je kada se netko rasplače na zadnju epizodu najdraže serije ili kada sazna da Mike neće više biti dio Pearson Specter Litta?

Što će nama nogomet?

Evo, da priuštim zadovoljstvo ljudima i priznam da sam i ja jednom pogriješila.

Moja cimerica Katarina voli nogomet toliko da je ponijela hrvatsku zastavu sa sobom u Ameriku da može slaviti pobjede na prvenstvu (poprilični je optimist), pratila je sve utakmice i slavila nakon svake. Moj brat obožava nogomet, ignorira prvenstvo i ne veseli se pobjedama jer nije zadovoljan stanjem u nogometu u Hrvatskoj i smatra da njih 11 nisu Hrvatska i da 5 minuta slave na svjetskom prvenstvu ne znači ništa. Složila bih se s njim do prije mjesec dana.

Živim u Americi već mjesec dana. Razgovori s Amerikancima idu otprilike ovako:

– Otkud si? – Iz Hrvatske. – Rusija? -– Ne, Hrvatska. – Oh, Azija. – Ne, Hrvatska, blizu Italije. – Aha, obožavam Veneciju... *unutarnji vrisak*

Ili

– Otkud si? – Iz Hrvatske. – Oh, lijepo. – Znate gdje je to? – Naravno, pratim nogomet / Igru prijestolja. – Stvarno? – Da, znam *ubaci imena igrača ili lokacije na kojima je snimana serija*...

Smijala sam se Kati zbog zastave, kao i bratu zbog uzrujavanja oko nogometa, ne volim pretjerano isticanje domoljublja inače. Ne volim ljude koji stave zastavu ili šahovnicu na kuću, auto, majicu, prsa, kišobran, japanke, torbe, kućne ljubimce, retrovizore – sad već počinjem zvučati kao reklama za Njuškalo, ali ni one koji stave zastavu na Njuškalo – a ne znaju tko je izumio penkalu, kako je nastala kravata, tko je otac hrvatske književnosti, tko je održao prvi govor na hrvatskom jeziku, one koji „neznaju jel sumLJaju”, koji su nacionalni parkovi u Hrvatskoj ili barem koliko ih ima. Hrvatska nisu samo uspješni nogometaši ili propali političari. Domoljublje je za mene kada znaš svoju prošlost i želiš bolju budućnost za svoju zemlju i ljude koji žive u njoj. Domoljublje je ljubav prema svome, a ne mržnja prema tuđem ili onaj podvojen osjećaj ponosa što je Hrvatska pobijedila, ali zahvaljujući jednom Srbinu.

Ne biramo gdje se rodimo, ponekad ni naši roditelji to ne biraju, možda ti je majka u posjeti obitelji u Hercegovini i uhvate ju trudovi putem, pa cijeli život živiš s teretom toga da ti piše mjesto rođenja: Imotski. Nije ni bitno gdje se rodimo, a opet je najbitnije. Ako se nisi rodio kao muško u Sinju ne možeš sudjelovati na Alki, osim ako si konj (ne znam mogu li kobile sudjelovati). Ako se nisi rodio u Americi, ne možeš biti predsjednik SAD-a (još uvijek žalimo za predsjednikom Schwarzeneggerom). Ne biramo rodni kraj, možemo samo prihvatiti to što imamo, ponositi se time i ostaviti svoj trag, dati mu ljubav i tek onda očekivati da nam uzvrati ljubav.

Danas je Kata planirala gledati utakmicu, kući smo stigle tek tijekom drugog poluvremena i tražile live stream koji je dostupan u Americi; ona zato što je iskreno htjela gledati utakmicu, a ja zato što sam htjela testirati novi zvučnik. Očaj je toliki da sam instalirala HRT aplikaciju na mobitel, usput očekujući nagradu za to što sam prva i jedina korisnica aplikacije, ali ni to ne urodi plodom. Nakon neuspješnog traženja prijenosa zovem mamu preko videopoziva da okrene kameru prema televizoru i da mi možemo pratiti. Počeli su penali, moja obitelj se okupila i svi viču na Vidu kao da ih može čuti, srce mi lupa (kao kad je Barry zapeo u Speed forceu), nervozna sam. Pobijedili smo! Palim novi zvučnik, pojačavam do kraja Bilićevo Vatreno ludilo. Suze mi kreću (kao kad je 10. Doktor umirao, tj. regenerirao se). Nedostaje mi Hrvatska, nedostaje mi čuti psovanje sudaca, nedostaje mi popiti orahovac da proslavimo pobjedu i zagrliti potpunog neznanca dok skačemo oko pobjede. 

Nakon smijeha, suza, ponosa i činjenice da Amerikanci znaju gdje je Hrvatska, pronalazim odgovore na sva prethodna pitanja. Sad mi ostaje samo saznati odgovor na pitanje što će nama turistička zajednica?