Melting pot po Erasmusu
Upoznavanje novih ljudi na površinu izvlači potvrde pojedinim stereotipima, koliko god to iliberalno zvučalo. Ljudi Dalekog Istoka uzbude se i vade fotoaparat na samo svitanje novoga dana, Albanci i u engleski jezik uvode glas „lj“, velike države središnje i zapadne Europe uglavnom se drže izolirano i zatvoreno, Grci su hedonisti, a Česi pivopije
Upoznavanje novih ljudi na površinu izvlači potvrde pojedinim stereotipima, koliko god to iliberalno zvučalo. Ljudi Dalekog Istoka uzbude se i vade fotoaparat na samo svitanje novoga dana, Albanci i u engleski jezik uvode glas „lj“, velike države središnje i zapadne Europe uglavnom se drže izolirano i zatvoreno, Grci su hedonisti, a Česi pivopije
Ako niste lik koji dane provodi u učionici na sedmome katu, izlazi iz sobe samo da bi se dohvatio kuhinje, izolira se zbog ljubomornog partnera koji na Facebooku detektira svaki sumnjivi korak i ne gasi Skype ili jednostavno nekakav samotni čudak, tada je Erasmus savršena prilika za upoznavanje novih ljudi. Kako to obično biva, poznanstva najefikasnije dolaze u paketu s organiziranim putovanjima ili tulumima, kulturnim događajima i sličnim manifestacijama kada se ljudi opuste i osjete zajedništvo i pripadnost nečemu. Nakon toga je već lakše ulaziti u kakvu smisleniju konverzaciju prilikom dangubljenja po hodnicima, kuhinji ili predvorju doma.
Upoznavanje novih ljudi na površinu izvlači potvrde pojedinim stereotipima, koliko god to iliberalno zvučalo. Ljudi Dalekog Istoka uzbude se i vade fotoaparat na samo svitanje novoga dana, Albanci i u engleski jezik uvode glas „lj“, velike države središnje i zapadne Europe uglavnom se drže izolirano i zatvoreno, Grci su hedonisti, a Česi pivopije.Svaka od tih opservacija slagala se, dio po dio, prilikom zajedničkih druženja kroz dosadašnjih pedesetak dana.
U početnih nekoliko tjedana nizali su se kojekakvi organizirani skupovi, od posjeta botaničkom vrtu do kajakarenja glavnom rijekom Kaunasa i, naravno, redovitih tuluma. S vremenom je isto nekako splasnulo, kao da smo ostavljeni sami sebi i vlastitom izboru, premda svi i dalje žudimo za kakvom obavijesti i serviranjem već gotovih stvari pred nas.
Jedina su konstanta takozvane kulturne večeri koje se održavaju svakoga četvrtka u obližnjem lokalu, kad svaka od prisutnih zemalja ima priliku predstaviti se ostalima u obliku prezentacije, karakteristične hrane, glazbe i sličnog. Još jedan osvrt na zaostalu hrvatsko-balkansku kulturu u odnosu na svijet – već nakon prve kulturne večeri kao glavni razlog posjete nametnula se hrana pa je otad mjesto kraj stola sinonim za lakat pod rebra, a predstavnici svoju zemlju prezentiraju obično za desetak znatiželjnika. Studenti su po običaju prilično maštoviti u svojim prezentacijama, ali moj favorit i dalje je finale Čeha kada je djevojka od metar i osamdeset i fizionomije Sandre Perković stala na binu pred okupljene te iskapila kriglu pive u sebe kao čašicu rakije.
Moj prvi susret s Albancem talijanske adrese dogodio se prilikom jednog od prvih tuluma dobrodošlice kad sam zaista na trenutak izgubio svoje društvo i stajao sa strane promatrajući navodni „pjena party“ na podiju.
- Gdje su ti drugovi? – okrenuo sam se, a kraj mene je stajao nasmiješeni Albanac s velikom krunicom oko vrata ispod uske pripijene majice. Malo mi je nedostajalo da ne prasnem u smijeh na tu, već prepoznatljivu, albansku artikulaciju hrvatskog jezika, kojeg on i danas naziva hrvatsko-srpskim. Da stvar bude zaokruženija, njegov se prijatelj pojavio nakon nekoliko minuta i kad je saznao da sam iz Hrvatske počeo strastveno govoriti o ujedinjenju svih Slavena.
Tko o čemu, Rus o panslavizmu u 21. stoljeću
Kajakarenje je izgledalo mnogo uzbudljivije na fotografijama i u glavi. Tri sata veslanja na rijeci koja je čista koliko i Sava, a struja brza otprilike kao prosječna obrana veterana treće županijske lige, uzburkalo je adrenalin tek pri samome kraju. Tada smo moja partnerica po kajaku i ja odlučili pratiti Nijemca i Grka koji su krenuli navodno kraćim putem preko kanala. Inače, dečki su gotovo čitavu rutu veslali u neposrednoj blizini i njihov odnos bi mogao najplastičnije prikazati trenutno stanje ovih dviju nacija i, općenito, kontrast njihova mentaliteta. Grk, sjedeći na prednjem mjestu većinom je blaženo promatrao šumu i putove kraj rijeke, sjedeći naslonjen u svome sjedalu s veslom u krilu. Jasno, u isto je vrijeme plavokosi, pjegavi Nijemac zdušno veslao iza njega.
Da je kanal rezerviran za ribiče, ubrzo smo se imali priliku uvjeriti. Oni su desetak metara iznad mahali prema nama i nešto dovikivali na litavskom. Nasmijali smo se i odlučili im mahnuti nazad. Baš dok sam se okretao prema svojoj suputnici i oduševljeno joj govorio kako sam opet iznenađen tolikom pristupačnošću Kaunašana, prema nama je doletjela plastična boca. Da je vrijeme za uzbunu moglo se jasno razaznati iz pokreta Grka koji je munjevito prihvatio veslo i stao mahnito veslati prema naprijed. Ribiči su trčali za nama putem uz kanal, i dalje prijeteći mašući prstima i vičući nešto nerazumno za što sam sada uvjeren da su najmaštovitije izvedene psovke, dok smo mi pravili široki luk što dalje od njihovih flaksova i u konačnici im uspješno pobjegli.
Premda to ni jednom nije bila moja želja, ljudi povremeno imaju neobjašnjivu potrebu pogađati otkud dolazim pa sam tako bio i Turčin i Španjolac i Portugalac, a u Rigi sam, eto, imao priliku biti iz Čilea. Kažem, nije mi to nikad želja jer već nakon nekoliko početnih iskustava nastojim izbjeći one kojima je položaj i postojanje Hrvatske elementarna nepoznanica, a pitanja poput ovih sasvim logična:
- Hrvatska, a? Vi ste u Europi, je l'?
- Čekaj, čekaj, vama je Jugoslavija susjedna država, ne?
Ili onaj blaženi „aha“.
Jednostavno je - ne možeš biti toliko svjestan malene države koliko ti neznanje o njoj može povrijediti tvoj ljudski ponos.
Riga je bila samo jedno od putovanja na meniju. U gradu smo proveli vikend, a noć sa subote na nedjelju bila je isplanirana kao druženje internacionalnih studenata iz Litve i Latvije u klubu kojem se ne sjećam imena. Ideja je bila da svaki student ponese neka obilježja svoje države, bila to zastava, majica ili nešto treće što će jasno dati do znanja otkuda dolaziš. U konačnici, većina sepojavila iscrtanih zastava na obrazu. Bio je tu taj pijani Francuz kojeg sam igrom slučaja neprestano sretao nakon svake druge pive. A, sudeći prema njegovom stanju, vjerojatno je u toaletu provodio vrijeme kada nije padao po podu. Drugi, treći ili peti put, stojim ja nad pisoarom, kad eto njega sa svojim čudnim „r“ i engleskim koji nikada nije zvučao mekše. Gledam ja njega, gleda on mene. Kimnemo si glavom u pozdrav, onako muški, on se pridrži rukom za zid i kaže da je iz Francuske.
- Otkud si ti? – upita me.
Ja mu pokažem prstom na desni obraz gdje je bila vješto iscrtana hrvatska zastava rukom jedne Slovakinje.
- Aaa! – zijevne on i zastane, buljeći.
- Čile?? – i zijevne još jače.
Pitanje koje sam već nakon nekoliko dana morao zamrziti, unatoč urođenom ljudskom egoizmu i pozitivnim reakcijama na odgovor, svakako je ono otkud dolazim. Obično iza odgovora slijede pogledi divljenja i zavisti i to ne samo od lako impresioniranih i turistički nastrojenih Korejaca. Na jednom od početnih druženja Korejac, koji se svima predstavlja kao Alan, me doslovno počeo udarati o rame i vikati nasred lokala kako je ljubomoran na mene jer živim u Hrvatskoj. Mene je nakon desete od takvih reakcija u nizu počela pomalo zabrinjavati činjenica kako te ljepote o kojima mi zaneseno govore svi ti mladi ljudi iz različitih zemalja diljem svijeta već neko vrijeme nisam u stanju ni primijetiti. Kako im objasniti da njih danas najmanje cijeni upravo Hrvat i onaj koji je zadužen brinuti o njima? Da su neke od njih postale žrtva politike i novca? Naposljetku, kako objasniti Nijemcu, Korejcu ili Japancu što su to mito i korupcija?
